Prisjećam se djetinjstva. U našoj dnevnoj sobi je bilo veliko kristalno ogledalo uokvireno ramom crnog izrezbarenog drva. Stojeći pred njim pokušavala sam zamisliti što je Alica otkrila iza zrcala, otkriti u kakav je svijet ušla?
Igrajući se Alice sretala zanovijet i zaprepastila se da biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo. Mislila sam bezglasno u sebi i sve su zamišljene biljke i životinje oko mene, na moje veliko iznenađene, govorile.
Dole u vrtu ispred kuće svi kukci imaju imena, ali se ne odazivaju kad ih zovem, pomislih prisjećajući se priče, a moj zrcalni komarac se pita "što im vrijede imena, ako se na njih ne odazivaju".
Začuh doista glas komarca i vidjeh ga svojim unutarnjim očima. Tada sam u svom svijetu iza zrcala svijesti nesvjesno vodila dijalog sa prirodom, prozivala ptice, životinje, razgovarala s lutkama i uistinu dobijala odgovore.
Napustivši djetinjstvo i svijet igre sam prestala voditi unutarnje dijaloge, ali oni su dokaz da bezglasno, misaono imenovanje bića i predmeta pobuđuje naše središte za govor, mi tada svojim unutarnjim ušima čujemo kako trava raste, kako pupaju ruže i ponekad uistinu osluškujemo tišinu.
Sjećanje na djetinjstvo i čudesan svijet u kojem sam tada živjela se mješaju s ovim snom koji sada sanjam.
Molim vas ispričajte mi još jednom bajku o sreći u vilinskom svijetu i dozvolite mi da na ružinim pupoljcima sanjam ne tražeći istinu. Tek onda kada trava ponovo izraste na trgovima, kada na njoj procvalim cvijećem budem kitila kosu, kada mi srne budu jele iz ruke, a svitanja budu najavljivale ptice, orgulje mora i pozdrav suncu, kada smrt prestane biti pobjeda i postane tiha utjeha kose, kada oproštaj grijeha bude nepotreban, kada nas riječ povede ka zapadnom nebu, kada riječ bude izgovorena lakoćom djeteta, tek onda ću znati da sam pronašla istinu, moju, tvoju, našu, njihovu.
vanessa
bglavac
irida
edin.kecanovic
