Na koordinatama srca, u našem misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije vrtlog svjetlosne dimenzije, Ariadnina nit koja nas spaja sa zvijezdom pod kojom smo rođeni. Osluhnimo zvjezdani šapat našeg nutarnjeg neba, tada čujemo misao o postanku svijeta, o izvoru ljepote, o treptajima koji se šire sa te vrulje i postaju naše vijeme i naš prostor. Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu zanimati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.

 

Sjedinjujem u sebi znanje i vjerovanje, mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru osjećajno- osjetilnog univerzuma, u vrtlogu oluje ruža, u labirintu izgrađemom od latica kristalnih cvjetova iz kojih  izranja zagrljaj duše i materije, anime i animusa,  ljubav ogrnuta zlaćanim velom istine.
Pokušajmo, nije teško, osjetiti tu čudesnu iskru u sebi.

 

 

 

 

 

Dok tražimo razloge bolova i depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta se kao u univerzumu nagomilava energija, a to se događa u kao u dva paralena svemira, dva sveimra koja su ogledalom podijeljena na našu svijest i podsvijest, u nama se zrcale duša i njena sjenka, naša dva često sebi potpuno nepoznate osobnosti, kao dvije maske koje simboliziraju Talijin hram. Jedan se smiješi druga tuguje i ponekada se nikada ne sretnu jer žive svaka u svom svijetu.
A onda se iznenada dogodi oluje u našem misaonom labirintu, duša se prepusti tajnovitim snagama unutarnjeg svemira, opijena nekim nepoznatim stanjima tad plovi po beskraju zvjezdanog neba predajući se strahovima i novome tjelesnome nemiru. Posrće u svome neznanju, uskovitlane su njene strune kao malena zrnca za vrijeme pješčane oluje. Na pješćanim dinama kao pustinjska lađa plovi, tražeći putokaz u vjetru, u snazi te nevidljive ali pokretačke struje. U zagrljaju svog unutanjeg neba kovitlajući se kao Jeriho ruža nailazi na vrata iza kojih prepoznaje u zrcalu vremena svoju uzdrhtalu sjenku.

 

 

 

To je ona luda, ono dijete malo, dijete zalutalo na paralelnoj pješćanoj stazi. Duša naša se tada osmjehuje zrcaljenju svome, riječi ne postoje za to čudesno stanje, samo drhtavo šaputavi romori dokazuju duše naše sanje. Zagrljaj iznenadni u beskraju straha, toplina u darovanoj spoznajnoj blizini, duša u misaonom labirintu Ariadninu nit pronalazi i kroz tijelo ljubavi šapat sjenci svojoj, našem paralenom svemiru s ljubavlju šalje. U paralelnom svijetu naše spoznaje zrcale se naša različita stanja, na vratima svjesti i nesvijesti kao na portama dva paralelna svemira susreću se naša različita lica, tu susrećemo ponekad predivnoga gosta koji onda opet nestaje u beskraju našeg tajnovitoga nemira. Zaustavimo se u trenutku istine, dozvolimo ludensu da bude svjetlo koje nas vodi kroz kroz labirint spoznaje.
 

http://misaoni-labirint.blogspot.com/