Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpune sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, drugovala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Carl Sandberg mi je svojim stihom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji  negdje daleko netko očiju boje sna. Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu Možda. Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona završava, šaputamo mi pjesnik savršenstvom svog izričaja. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem završava. Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije? Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana sna, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora. Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. U vremenu koje nazivam olujom ruža sam ljubovala sa tugom i igrala se sa kristalnim suzama neba.  A onda iznenada, u onom  davnom sunoćavanju sna susretoh oči boje meda i utopih se, kao noćna leptirica, u tom blještavom ćilibaru. Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li se udati za njega rekla sam jedno jasno i odrešito da, bez Sandbergovog možda. Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala. Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju boje meda, šapnuo mi je dječak stihom predivne pjesme. I ja sam mu vjerovala. Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tišuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce. Sandberg je uistinu pjesnik svakodnevice, on je, kao Sokrat znanost, poeziju skinuo s neba, spustio je na trgove i jednostavno pretvorio u ljubav.  

http://umijece-vremena.blogspot.com