Pogledala je u zvijezdu i šapnula: "To je Venera"
Jučer se vratio s fronta na jednoj nozi, kao gusak,
dočekali su ga s osmijehom i odmah okretali glave,
ponudili su ga s rakijom i stolicom
i pjevuckali:
da, da, dobro je da si već kod kuće
da, da rat je gadna stvar.
Pazili su međutim da ne gledaju u ono gadno mjesto.

Pogledala je u zvijezdu i rekla: "To je Venera. Takvih je malo"
Zapravo, bilo je ovako:
Predvečer je svratio Bokovima i upitao za Albinu.
Prije točno četiri godine,
u gaju zvanom Kozji gaj.
Pomilovao joj je kosu u poljubio usta.
Kasnije su govorili o vjernosti,
o kući kraj rijeke, o malenoj dječici
i o svemu što već uz to ide.

Pogledala je u zvijezdu i rekla: "To je Venera. Sjaji kao nekad"
Albina nije trebala tako govoriti.
Prije četiri godine
u gaju zvanom Kozji gaj,
iskopao je obima nogama divno gnijezdo.
Mjesec dana kasnije su ga pozvali u vojsku,
dotjerao je do časnika,
a ostalo je lako pogoditi,
pogotovo što se noge tiče.
Pogledala je u nebo i rekla: "To je Venera."
I maramicom sakrila suzu.

Te večeri nije izrečena ni jedna riječ o ljubavi,
što je razumljivo kada se razgovara s bogaljem,
nije se imalo o čemu razgovarati
a gospoda to zovu dosadom.



Govoriš mi o zvijezdi koja se zove Venera,
ali nisi mi rekla da ljubav svijetli mladima.
Ah, svi bogalji i procjeđeno ljudsko smeće
prestali su gledati u zvijezde.
Sumpor za zvijezdani požar na zemlji se gomila.
Bog koji je nebo zvijezdama, a zemlju grobovima posijao
hirovima one zvijeri naše srce iskušava.

Govoriš mi o zvijezdi koja se zove Venera,
koju do sada nisam upoznao,
kako je mogu gledati?
Prije točno četiri godine
u gaju zvanom kozji gaj
našli smo djetelinu s četiri lista i četiri boje.
Na svijetu su siromasi,
a ti imaš žensko srce.

Ona velika zvijezda gore, to je Venera.
Svijetlo je na nebu, krv pod nama.

Vojtech Mihalik

Njegova poezija je izrasla iz osjećanja osjećajnosti osjećaja. Poezija koja dokazuje postojanje u trenutku, osjećanje trenutka, sudjelovanje u trenutku, spoznavanje sladoglasja i nesuglasje osjećanja osjećaja na dlanu svijesnosti. Ljubav je dišnica duše, osrčje srca u kojem se ogleda istinska ćulnost tog blaženog  čuvstva. Mihalik je pisao o životu, pisao je istine, opisivao ljudske boli izričajem koji ledi krv i budi emocije. Žensko i muško srce na sajmu taština, žensko i muško srce na pijedestalu srama, žensko i muško srce u oluji osjećaja, žensko i muško srce na Kairosovoj vagi poniženja i želja. Ova pjesma je  najljubavnija pjesma trenutka, pjesma koja dokazuju da ljubav nije među zvijezdama, da je tu u nama, u našoj krvi i da o nama samima ovisi njena kakvoća.

Iznjedrena iz utrobe vječnosti, otrgnuta iz krošnje anime candide, zaustavljena u orahovoj ljuski ljubav stvori svijet. Hamletov svijet, ta pijana lađa vremena, malena barka u beskraju svemira je zaplovila bespućem snova i zaustavila se u luci ljudskosti prvog čovjeka. U ushitu trenutka spoznaje čovjek je otvorio dveri duše i udahnuo proljeće života. A ljubav? Rođena u prošlosti postaje čarolija sadašnjosti. Smiješim se, čitam pitku istinu sročenu u pjesmu, živim je svim ćulima i spoznajem nagost i ranjivost duše koja istinski voli. Osluškujem bolan dijalog ljubavnog izričaja, čujem Gibranovu poruku i osjećam kako se neugoda pretače u snagu ljubavi kako prelazi u tonove nebeskog pijana, u vječnu noćnu serenadu. Ljubav, istinska ljubav nikada ne prestaje, ona prašta u svojoj poniznosti i ljubi u svojoj ponositosti.

http://sretan-trenutak.blogspot.com