Ponekad treptaji prošlosti dušu moju iz svakodnevnih sanja bude, uvode je u tajnoviti hram izgrađen od kristalnih suza anđoesko- vilinskoga sjaja i lahora mekog koji satkan od simfonije boja jednog naglog ljeta izvire iz uzdrhtalog srca.  Tonovi od snova strahove mi blaže, uzdah novog snoviđenja, pušta vrancima slobode da me odnose u zelene oaze jer tamo u zagrljaju svjetla uvijek odsjaj sreće blista. Probija se mnoga srca mojeg tajna kroz plamen čežnje, žudnje, želje i čuđenja, a u duši se tada iskri svo vjekovno znanje, Heraklitov znak koji laticama ruža poeziju piše, srcu odu sklada i tamo gdje pustinja je bila sada snagom nevidljivog kista predivna livada blista, livada puna sanjane miline, puna ljubičastih snova, puna vatre drevne iz koje plemani jezici razbijaju tamu, svojim tonovima dozivaju tišinu da u zagrljaju usnulih osjećaja u srcu zatreperi osmijeh tvoga postojanja.

Na obroncima snova i jave, duboko u dubini sebe, tamo gdje susreću se očiju božjih i ljudskih vjeđe, gdje se iskra vječnoga života krije, tamo danas susrećem tugu sve rijeđe i rijeđe, tamo u zagrljaju svijetla, u svetom gralu bezvremenih sanja, u kaležu anđeosko- vilinskog postojanja, u zagrljaju ljubavi i snova vječni plamen, neugasiva vatra našega života vrije, tamo na Adi sreće, na otoku koji ljudska noga još dotakla nije, tamo dušom uranjam u ljudskom svjesti ispisane utopije i osjećam snagu energetskog polja, snagu ljubavi koja nad našim životima bdije.

http://treptaj-oka.blogspot.com/2007/07/treptaj-oka.html