Stajala je na nekom pješćanom žalu

nekog nepoznatog mora,

pod zvijezdama nekog

nepoznatog neba i
more više nije bilo more i

nebo više nije bilo nebo i
sunce više nije bilo sunce.

Ona umorno pruži ruke i
dotaknu svjetlosni trag

tu čudesnu ruku svijetla nad svijetlima i

nedosanjanim
snovima omamljena

zakorači u san.

Bilo je kao sjedinjenje
čekanjem okrunjeno,
a
skrivena u rijeci pročitanog,

slikom u Sistinskoj kapeli

ovjekovječena

zgusnuta u vulkanu znanja,

u poljbcu tek naslućena,
zgusnuta u davnim istinama
odjevena u čovjeka
vratila se ljubav.

ONA osjeti treptaje nekog novog osjećaja. Osjeti buđenje u sebi, buđenje u novom snu. Ona otvori oči. Stoji još uvijek na istoj obali nepoznatog mora. Miris novog sna se izmješa sa mirisom mora i ljepotom sunca. Ona se zaustavi u trentku  i šapnu.

Došla je toga dana
čela punog osmjeha
i uzdrmala oklope 
mog nepovjerenja.

Zatvorila je kapije
na kojima su vrebali
laskavi prodavači šarma
i površni potrošaći snova.

Došla je toga dana
očiju punih sunca
i vidjela moja od stvarnosti sakrivane,
godinama branjene nesigurnosti.
a ništa nije znala o meni.

Ljubav se spustila u san i život

i s lica skinula osmijeh lažne sreće.

Ljubav je došla toga dana
s buketom slobode u rukama
šireći sreću nad umornim srcem
i naučila me da vjerujem.