Nakon epske bitke protiv 'Mrtve vojske', teško ranjeni Alantael biva spašen od Nedokučive Vilovite Vidarice - tajnovite, drevne božice iscjeljenja i odveden na skriveno, mitsko 'mjesto vječnog oporavka' - u Vilovitu šumu ... U toj magičnoj i začaranoj šumi, koja se nalazi u Nezemlju Svegaja (athu. 'sveta šuma') gdje raste Sveblo (athu. 'sveto deblo') otkriva ga Nedokučivi Zmikor iz Svetiha (athu. Svijet mrtvih) koji ga želi preoteti Viloviti.

Zorno je kako vas Athumanunh vodi u dio Pričoslovlja na tanku granicu Stratiuma Sjena i Vikariuma Svjetlosti ... dakle, ubrzo će se sukobiti Gajdusi (athu. 'čuvari Svegaja') i Mrakodubi (athu. horde Zmikora iz Svetiha) ... Gajduhe vode sestre Vilovite: Jasenka Svjetlobistra, Brezica Nježnolijepa, Vitojela Ponosna, Vitra Rumena ... te braća Vilovite: Hrasten Vjekovan, Dubok Dubravan, Javor Vidovit, Jablan Gorostas ... a kad se u taj sukob umiješa i Orol Gromoviti (athu. Nedokučivi supružnik Vilovite) ...

Krvavi Sitnozrn Sipihare spajao se polako, ali sigurno, s crnilom Noći. Alantael je ležao među oklopima palih neprijatelja, njegova prsa prorezana oštricom od Kletoleda. Dah mu je bio plitak, a vid mu se mutio dok je 'Mrtva vojska' konačno nestajala u Finozrnu. Izgubio je previše krvi ... pobjeda je bila izvojevana, ali Alantael je pao izvan vida njegovih Tamokosaca.

Tada se Nebo rastvorilo. Umjesto hladnog noćnog Erodaha Pustoprahe, bojištem je zapuhao miris procvjetalih jorgovana i svježe zemlje. Iz zlatne Parodime izronila je Vilovita Vidarica, drevna božica iscjeljenja. Njezine oči bile su boje mladog lišća, a haljina tkana od same Cenusove svjetlosti. Kleknula je pokraj Alantaela, položila dlan na njegovu otvorenu ranu i šapnula zaboravljenu riječ na jeziku Stvaranja. Svijet oko Alantaela je nestao ...

Alantael se probudio, ali ne na hladnom noćnom Sitnozrnu Sipihare, već na mekanoj, svjetlucavoj mahovini ... Nalazio se u 'Vrtu vječnog zalaska' (athu. nalazi se na rubu pokraj Svetiha), skrivenom svetištu u međusvijetu Nezemlja, kamo smrtne oči nikada ne sežu. Nezemlje je prštalo magičnim životom: Cenus ovdje nikada ne zalazi niti izlazi ... Nebo je zauvijek obojeno u nijanse breskve, purpura i zlata. Kroz središte Nezemlja protjecao je kristalni potok čija voda sjaji blagom plavom svjetlošću. Svaka kap ove vode imala je moć poništiti najgore rane, otrove i kletve.

U Nezemlju raste Sveblo, a skriva ga Svegaj u kojem pak rastu golema stabla s lišćem od srebra i žada koja proizvode (athu. umjesto šuštanja i lahora lišća) tihi, melodiozni šum koji smiruje um i uklanja košmare netom izbrisane bitke. Vilovita je osobno preuzela i vodila Alantaelov oporavak, koji nije bio samo tjelesni, već i duhovan:

Svakodnevno bi Vilovita potopila Alantaelovo tijelo u svjetlucavi potok. Hladnoća 'kletog leda' koja mu je zarobila srce polako je popuštala, pretvarajući se u toplu energiju. Otvorenu ranu liječila je melemom i oblogama od Astelara (athu. potrebno je dodatno objašnjenje, ali ne sada!), cvijeta koji raste samo u njezinom vrtu. Ožiljak je počeo blijediti, ostavljajući iza sebe tek srebrnasti trag koji više nije bolio.

Svake večeri Alantael je pio 'nektar zaborava' iz zlatnog kaleža, to mu je vraćao snagu, brišući užase i krikove palih iz njegovih sjećanja, ostavljajući samo mir i spokojstvo ... Cikle, stigme, cenovi (athu. Athumanunhovi brojači za dane, tjedne i mjesece ...) prolazili su poput treptaja oka, jer Vrijeme u Nezemlju nema značenje.

Jednoga jutra, Alantael je ustao, osjećajući se snažnijim nego ikada prije ... Njegov oklop, očišćen od crne krvi 'Mrtve vojske', blistao je, uredno složen, novim sjajem pod vječnim sutonom Nezemlja ... Vilovita mu je prišla s blagim osmijehom ...