Rupa u božanskom zakonu ipak je postojala, Athumanunh je o tome samo nagađao, a Alantael je to dokazao. Anupaut je ustuknuo, a iz njegovih je čeljusti izbio gnjevni urlik koji je protresao same temelje Mirkute Aliza. Plavi plamenovi buknuli su do stropa. Prevario si me, smrtniče! Zagrmio je Anupaut. Tvoj život pripada ovim ruinama! Dao si riječ ... Ne prkosim tvojoj kletvi, Gospodaru, mirno je odgovorio Alantael, dok mu se tijelo, oslobođeno magije zbog blokirane Vage, polako vraćalo u normalu. Moje srce jest na tvojoj Vagi ... i bit će tamo dokle god tvoje kraljevstvo postoji. Moja sjena ... pogledaj je, opet je sa mnom!

Anupaut je pogledao u pod. Zbog vatre koja je divlje buknula sa svih strana, u Holodvoru je bilo nebrojeno sjena, a prejako, neprirodno plavo svjetlo osvjetljavalo je svaki kutak. Alantael zapravo nije imao što ostaviti. Moje tijelo više neće vidjeti sjever ... nastavio je Alantael, podižući se na noge s bolnim osmijehom. Ja se ne vraćam na sjever, ona je tu u mom taboru, poveo sam je sa sobom. Divana je ovdje, na samom rubu tvoje Mirkute, u šatoru pod Stelarima i čeka moj povratak.

Anupaut je fiksirao viteza svojim zlatnim očima. Ciklocenusima nitko nije pokazao takvu drskost, ali i takvo poštovanje prema zakonima podzemlja. Vaga je bila savršeno uravnotežena, sferosrce je bilo tu, a slovo zakona je ispoštovano. Anupaut polako je uvukao svoje pandže. Bijes u njegovim očima odjednom je zamijenilo hladno, mračno divljenje. Sipihara pamti one koji je nadmudre, Alantael Alanđanin, tiho je rekao Anupaut, a glas mu se povukao u Tminu. Uzeo si svoju Tajnu ... Idi! ... ali upamti ... tvoje srce ipak kuca ovdje, u mom carstvu Tame.

Kada tvoja voljena ipak jednom umre prirodnom smrću, ti nećeš otići u Haduhetlan ... Doći ćeš k meni! ... i tada ćeš mi ipak služiti u vječnosti! Alantael se osmjehne zadovoljno, ali nekako zagonetno te mirno progovori: To je cijena koju rado plaćam ... Alantael je izišao iz ruina dok je prvo jutarnje svjetlo probijalo nebo Sipihare. Bio je to povratak u svijet živih ... iako iscrpljen, blijed i bez kucaja u prsima, bio je ipak živ. Dok je hodao prema šatoru na rubu Mirkute, osjetio je kako topli sipiharski vjetar konačno briše miris smrti s njegovog oklopa.

Ušao je u šator i kleknuo pored nepomičnog tijela Divane ... Šapnuo joj je na usne Tajnu o Prvom Dahu ... Bile su to riječi koje je platio svojim srcem. Divanini kapci su zatreperili. Udahnula je duboko, a u njezine se obraze vratila boja života. Kada je otvorila oči i ugledala Alantaela, nasmiješila se i tiho upitala: Što si to opet učinio Kavaliru? Sanjala sam kako si žrtvovao svoje srce ... Divana nije ni slutila kako Alantael više nema vlastito srce, već živi isključivo na snagu njezina života i obećanja koje je ostalo zaključano na Vagi Boga Šakala ...

No, sada kada je ostala živa sigurno neće mirovati ... vratit će ona srce svom izabraniku! Kako? Uskoro, napisat će vam i to Athumanunh ...