Na samom ulazu u ruine Mirkute Liza, gdje se crni kamen spaja s vječnim Sitnozrnom, stoji napuknuti nadvratnik. Slikoblici (athu. hijeroglifi) na njemu nisu urezani u slavu Vikaria, već su utisnuti kao vječno upozorenje. Prevedeni na jezik smrtnika, oni glase:

Tko god se usudi i prijeđe ovaj prag sa srcem punim žudnje, ostavit će ovdje ono što ga čini čovjekom. Sitnozrn će popiti tvoje ime, tvoja će sjena postati Budopaz našeg Gospodara, a tvoje će srce ležati na desnoj strani Vage. Samo onaj tko donosi Istinu težu od vlastitog života, izbjeći će sud Chakalovih očiju. Uđi! Ako si spreman postati Finozrn.

U ovo prokleto Pustopraho prostranstvo ne ulazi očajnik, već čovjek od čelika i zavjeta. Alantael, Kavalir Svjetla koji je preživio stotine bitaka na sjeveru, zamijenio je svoje teške, hladne šume za nemilosrdnu Pustoprahu. Njegov oklop više ne sjaji – izgrižen je solju, pustoprahom olujom i vrelinom. U desnoj ruci ne nosi mač da bi ubijao, već drevni, obredni svitak, a u prsima nosi teret koji je teži od svakog grijeha.

Alantael ne traži zlato, niti mitsko oružje Predonarije Osvita Vremena. On traži Tajnu o Prvom Dahu – zaboravljeno znanje o tome kako izliječiti i povratiti dušu koja bi greškom mogla biti prerano odvedena u dvorane Duata. Divana, žena zbog koje je prokleo vlastito ime, leži u stanju između života i smrti, a njezino srce već polako kuca u ritmu Svijetopoda (athu. podzemnog svijeta). Alantael zna da je jedini način da je spasi izravna pogodba s Anupautom, onim koji drži ključeve Vječnosti …

Kada je Cenus dotaknuo Vidocrt i pretvorio Pustoprahu u more krvi, Alantael je zakoračio unutar zidina. Kletva je odmah počela djelovati. Kako je Alantael prolazio pored glatkih stupova od obsidijana, primijetio je da njegov oklop više ne baca sjenu. Njegov likoblik u zrcalnim površinama kamena bio je prazan. Izgubio je svoj zemaljski odraz – postao je 'duh među duhovima' ... izgubio je svoj odraz.

Zrak u ruinama postao je toliko gust i hladan, pa mu se dah ledio u zraku. Oko njega, iz pukotina u tlu, dopirao je šapat tisuća onih koji su prije njega zakazali na Vagi. Svi su mu ponavljali istu riječ - Okreni se. Bio je to Šapat mnogobrojnih 'mrtvih jezika', ali umjesto straha, Alantael je osjetio neobičan mir. Iz najdublje komore, gdje je Svjetlost vatre zamijenjena blijedim, plavičastim sjajem, čuo se zvuk koji je zvučao poput grebanja oštrih pandži po kamenu.

Alantael je skinuo svoju kacigu, (athu. kada ratobor podigne desnu ruku i dotakne čelo, ili pak skine kacigu i pokaže vam svoje lice - to je znak mira, drevni i iskonski, koji još uvijek poznaju oni čija su srca puna Istine) pustivši da mu vreli Sipiharski zrak opeče lice … zakorači u Holodvor gdje je, u apsolutnoj tišini, sjedio Gospodar Svetih Zemalja, Anupaut - vječni čuvar tajne.

Iz tame su zasvijetlile dvije zlatne oči, a dugačka Anupautova glava polako se okrenula prema čovjeku koji se drznuo ući s mačem o pojasu ...