U središtu velikog Holodvora, plavičasti plamenovi lizali su zidove od crnog obsidijana pritom ne donoseći ni mrvicu topline. Između dva golema stupa stajala je Vaga Istine. S jedne strane visjelo je bijelo nojevo pero božice Pra'arp (athu. Remora), savršeno nepomično. Druga strana, skovana od tamnog željeza, čekala je teret.

Anupaut, Koračatelj u Tami ustao je sa svog prijestolja. Njegovo visoko, crno tijelo činilo se kao da je satkano od same Noći, a zlatni ureusi (athu. ukrasi) na njegovim prsima zvečali su poput pogrebnih zvona. Alantael je osjetio kako mu koljena klecaju pod težinom Anupautove nazočnosti, ali je odbio pasti.

Anupautov glas nije dolazio iz njegovih čeljusti nego je odjekivao izravno u Alantaelovoj lubanji, dubok i hladan poput grobnice koja je Ciklocenima bila zapečaćena. Kavaliru, smrtniče od željeza i blata, izgovorio je Anupaut, a njegove zlatne oči zaiskrile su u tmini. Nosiš miris krvi i sjevernih kiša … tvoj mač ovdje ne vrijedi ništa! Zašto koračaš stazom kojom samo mrtvi smiju hodati? Alantael je stisnuo šaku oko drevnog svitka, a glas mu je bio čvrst, unatoč ledu koji mu je obuzimao vene. Ne tražim tvoje zlato, Anupaute! Niti prkosim tvome sudu! Došao sam po Tajnu o 'Prvom Dahu'. Žena koju volim vezana je za tvoj Vikarium prije svog vremena ... Želim je vratiti!

Anupaut je polako prišao Alantaelu, a njegov izduženi korak bio je sablasno tih. Zastao je tek nekoliko centimetara od Alantaela koji je sada još jače osjetio miris smirne, suhi pustinjski Sitnozrn i Vječnost. Mnogi prije tebe su došli s istom zamolbom, odgovorio je Anupaut, a u glasu mu se osjetio prizvuk drevne, umorne mudrosti. Vikarimi su mi nudili Stratiume, čarači svoje čarolije. Svi su završili kao prah pod mojim nogama ... Što ti, Kavalir Svjetla bez odraza, misliš da imaš, a da vrijedi više od mojih zakona?

Moje srce, rekao je Alantael i položio ruku na svoj oklop. Znam kletvu s ulaza. Znam da Vaga ne griješi. Izvaži moje srce! Ako je moja ljubav prema njoj čišća od mog grijeha, dat ćeš mi Tajnu! Anupaut se tiho nasmijao, a taj je zvuk zvučao poput rušenja kamenja u dubokom klancu. Ljubav je smrtnicima uvijek teška, ali ispred Pra'arp, ona je često lakša od pera. No, neka bude tako! Pristupi Vagi, Svjetlonošo. Anupaut je pružio svoju crnu ruku s dugim, oštrim pandžama.