Legenda kazuje da Anupaut, 'Koračatelj u Tami', nikada nije napustio smrtni Svijet. On ne čeka duše samo u podzemlju … on stražari na samom pragu između Svjetova, skriven u srcu Pustoprahe gdje se pijesak pod nogama čini neobično hladnim, čak i pod podnevnim Cenusom. U sumrak, kada Erodah Pustoprahe, strašni Alansiroc promijeni smjer i donese miris spaljene smole i starog platna, drevne ruine Mirkuta Liza prestaju biti samo gomila urušenog kamena. Za Punare koji izbjegavaju ovo mjesto, te ruine nisu spomenik prošlosti – one su obohol 'Koračatelja u Tami'.

Već Ciklocenima bezbrojni radoznalci dolaze u te ruine privučeni pričama o skrivenom nagomilanom blagu. No, umjesto blaga, pronalaze samo zagonetke koje razum teško, ili uopće ne može podnijeti. Zagonetni nestanci i šapat u Tmini upozorava na Sitnozrn koji 'pamti grijehe', a malobrojni koji su se usudili prići rubu ruina govore o 'crnom Sitnozrnu' koji se nošen Alansirocom kreće u suprotnom smjeru od njega. Oni koji bi zagazili na njega, osjetili bi neizdrživu težinu u prsima – kao da im netko, samim pogledom, mjeri težinu duše i grijeha.

Još malobrojniji su oni koji su se usudili koračati unutar urušenih Holodvora, gdje Cenuseva svjetlost nikada ne dopire, a zidovi ne odražavaju sjene živih ljudi. Umjesto toga, na njima se ocrtavaju visoke, nepomične siluete sablasnih čuvara s dugim, šiljastim ušima. U najdubljoj komori, ispod srušenog sfingina krila, nalazi se masivna, kamena vaga, to je Anupautova 'Vaga koja ne griješi'. Punari se zaklinju kako se u noćima punog Lunara iz sitnozrnih sipina čuje sablasni zvuk škripe metala i vaganja praznog prostora sve dok se iz ruina ne prolomi urlik – urlik koji ne pripada ni čovjeku ni zvijeri.

Prema Athumanunhovom zapisu: … Noć je počela jezivom tišinom. Čak su i čagljevi Pustoprahe, koji inače zavijaju u daljini, te Noći potpuno utihnuli. Oko ponoći, taborska vatra je odjednom promijenila boju u blijedoplavu. Iz Tame predvorja iskoračila je figura visoka preko dva metra. Imala je ljudsko tijelo od glatkog, crnog obsidijana koje je upijalo svu svjetlost i glavu Chakala s očima koje su gorjele poput tinjajućeg ugljena.

Figura nije hodala, već je klizila, a u ruci je držala zlatni ankh koji je isijavao hladnoću ... Nitko nije vrištao, nitko nije bježao, nitko ni nije pokušao … svi Punari Nompasti su ostali paralizirani, suočeni s iskonskim strahom od onoga što dolazi nakon posljednjeg daha …

Kada je Cenus izašao, Nompasti su pronađeni u krugu oko kamene vage. Bili su tjelesno neozlijeđeni, ali njihove oči bile su potpuno bijele, a izrazi lica zaleđeni u apsolutnom strahopoštovanju. Najčudnije od svega – njihova tijela više nisu imala težinu. Kada su ih pokušali pomaknuti, shvatili su da su lagani poput najfinijeg Sipiharskog Finozrna. Njihova bit, njihovo srce, bilo je zauvijek odneseno ...

Vječni čuvar Tajne tako ostaje zatrpan novim nanosima Sitnozrna, kao da ga sama Pustopraha Sipihara pokušava sakriti … Prema ruinama Mirkute Liza polako i oprezno kreću se Jezdojuri Svjetlonoša, kao prethodnica tih najboljih ratobora što Vrijeme ih je ikada prije zapamtilo, u samo njima razumljivim složajima.

Koliko će Vrijeme i Sipihara moći još skrivati Vječnog čuvara Tajne, kada se tamo pojavi Alantael - posljednji heroj među ljudima …? Taj nevjerojatni lovac na Tajne što tako su dobro skrivene …