GLISTE I PUNOGLAVCI

Pa ja bih htio podijeliti sa čitateljstvom svoja najranija sjećanja na dubrovačke gliste I punoglavce, jedne koje sam nalazio u gustirni pokraj svoje kuće u Pilama I druge koje sam pronalazio u ribnjaku parka Gradac nedaleko od Tabakarije. Istina je da filozofija nekako otpočinje čuđenjem kako je to već Aristotel zapazio a onda dvije I pol tisuće godina kasnije ponovo iznio veliki Jaspers . I to djetinje doba filozofije podjednako koincidira sa djetinjim I najranijim dobom kod čovjeka pa se čini da I filozofija vremenom odrasta a da se čovjek isto tako vremenom navraća na ta rana sjećanja iz svoga djetinjstva. I to što smo stariji to se čini da su I sjećanja življa dajući smisao jednoj protekloj egzistenciji koja ne treba ništa više od toga.

Pokraj moje kuće u Pilama u ulici Tabakatije 12 postojalo je jedno malo dvorište koje je povezivalo nekoliko obližnih zgrada pored jednoga visokoga zida koji je gledao prema zapadu. Taj je zid bio obrastao mnogim mediteranskim raslinjem, malim plavkastim mačuhicama pa onda bršljanom a bio je meni djetetu naročito značajan jer sam sjenama sunca već tada predviđao koliko je otprilike sati ujutro I koliko je već vremena preostalo do moga pokreta u školu. Ali je ispod toga zida naslonjena na njega bila jedna gustirna puna zemlje mada je ona prvotno bila zamišljena ,naravno, kao pojilo sa vodom. Stanovnici su tih kuća na koncu tu gustirnu pokrili zemljom I ona je u moje vrijeme bila stanište velikoga broja glisti. Ja bih znao čeprkati po zemlji dok ne bih pronašao neku malu glistu pa bi je onda stavio na dlan svoje lijeve ruke pa bih je promatrao kako se koprca onako vlažna I hladna od mokre zemlje . I bio sam toliko oduševljen njenom nježnošću, njenom mekotom, njenim crvenilom ali I borbom da se snađe u tom novom ambijentu moga dlana. Ja bih je onda pustio na slobodu nježno je vraćajući na vlažnu zemljanu podlogu.

Decenijama kasnije već kao studentu dogodilo mi se da pronađem Darwinovu knjigu Putovanje jednoga prirodoslovca oko svijeta koju sam čitao bez daha jer sam pored priča o hobotnicama imao priliku da se upoznam I sa neobičnim crvima koji su životinje koje rastu iz zemlje kao biljke a kada se posijeku I osuše onda postaju kamen. I bio sam tim pričama oduševljen. A onda sam isto tako mnogo vremena kasnije pronašao posljednju Darwinovu knjigu koju je štampao 1881 godine koja se skraćeno zove Worms gdje Darwin u svojim opsežnim analizama dolazi do zaključka da crvi imaju jako značajnu ulogu u stvaranju života na našoj planeti, da rastvaraju svojim kiselinama čvrste stijene I da stvaraju plodnu zemlju. Pa sam se onda naravno sjetio I svojih glista iz ranoga djetinjstva I došao do toga da je Darwin upravo u onome naizgled najsporednijem I najbeznačanijemu vidio osnovnu snagu života na našoj planeti. Tako mali, neugledni, uglavnom ružni niži avertebrati koje se lako može zgaziti nogom bivaju kod Darwina , kao I gljive , glavnom sponom cjelokupnoga života. I bio sam tim spoznajama jako zadovoljan a moje su uspomene na gliste iz djetinjstva davale dodatni smisao cijeloj znanosti biologije beskralježnjaka.

Druga priča ima na umu moje susrete sa punoglavcima u obližnjem ribnjaku u parku Gradac poviše Pila. Taj je ribnjak smješten na samom ulazu u park a nastao je kao dio krajobraznog uređenja parka 1929 godine. Kružni bazen za vodu izgrađen je tijekom temeljite obnove toga prostora a s vremenom je postao malo stanište I okupljalište zlatnih ribica, kornjača, žaba I punoglavaca. Taj je park otvoren 1898 godine zalaganjem udruge Društva za promicanje interesa Dubrovnika na krševitom terenu iznad plaže Danče sa jedne strane I uvale Kolorina u Pilama sa prekrasnim pogledom na stari grad I na tvrđavu Lovrijenac. Ribnjak je naknadno osmišljen kako bi obogatio vizuru ulaznoga platoa parka a zanimljivost je da je na samom ulazu u park I kod ribnjaka nekada stajala poznata Amerlingova fontana rad kipara Ivana Rendića iz 1900 godine koja je kasnije premještena u park u Pilama.

U moje vrijeme , a ne znam kako je sada , taj je ribnjak bio pun punoglavaca I žaba pa bih ja ispod same površine jezerceta malom staklenom posudom hvatao punoglavce koji su bili neobično maleni I crni ali nježni bičaši kojima su sprijeda rasle velike oči. I isto sam tako bio oduševljen I začuđen nad tom ljepotom tih malenih stvorova. Pa bih onda sa tom posudom trčao kući I svima pokazivao što sam upravo uhvatio.

Kasnije je život krenuo tako da sam ratna vremena provodio na sjeveru Hrvatske u šumama Medvjednice pa bih naišao poslije kiše , u udubinama zemlje I kamena koje su napravili kotači traktora , na kolonije žabljih jajašaca a kasnije I na čitavo bogatstvo punoglavaca I daždevnjaka koji su se malo razlikovali od onih iz moga djetinjstva. Tako da se još jednom ponavljao moj život sa svim njegovim neobičnostima I ljepotom pa bih se uhvatio tada u zanosima za ideju o vječnom povratku istoga koja mi je postajala sve bliža I bliža.

Zlatan Gavrilović Kovač