Pojam sotonizam (ili satanizam) označava brojne sustave vjerovanja "puta lijeve ruke" bez obzira na njegove mitološke ili vjerske konotacije. Budući da je redovito izravno kontraran prevladavajućim sustavima vjerovanja "puta desne ruke" koji uključuje sve važnije svjetske religije, meta je predrasuda te je tako općeprihvaćeno mišljenje da sotonizam označava obožavanje demona, tj. Sotone, i da je u uskoj vezi s okultizmom i čarobnjaštvom. Jarac i pentagram s dva kraka prema gore najčešći su simboli Sotone i s njim se dovode u usku vezu.

Povijest

Porijeklo sotonizma nije posve definirano. Prema nekim izvorima smatra se da je francuski časnik Gilles de Rais jedan od prvih osnivača. Rais, koji je 1440. godine optužen i pogubljen zbog čarobnjaštva, kanibalizma i sadizma, i koji se prema nekim izvorima ubraja među tzv. “povijesne vampire”, svakako je jedna od prvih osoba koje povijest bilježi kao demonopoklonstva. Procvat sotonizma se javlja u Francuskoj za vrijeme kralja Louisa XIV. (17. i 18. stoljeće). U Lingurgu su djelovali u drugoj polovici 18. stoljeća vrlo surova grupa sotonista (nazivali se “Jarci”), a koji su održavali obrede crnih misa, popraćene zločinima, mučenjima i silovanjima. Preko 400 pripadnika ove skupine bilo je uhvaćeno i obješeno, ali oni ipak nisu nestali sve do 1780. Prva knjiga o sotonizmu “Grimore of Honorious” tiskana je u 17. st., mada je najvjerojatnije puno starija. Tu su skupljene sve upute za održavanje crnih misa pomoću kojih se priziva demon. Dolazi do pravog buma sotonizma i održavanja crnih misa koje obicno vode iskvareni svećenici koji na misama održavaju seksualno-magične orgije. Takvi rituali bili su najčešće u Francuskoj i odvijali se pod pokroviteljstvom ljubavnice Louisa XIV., madamme de Montespan, a održavao ih je okultist La Voistin i svećenik Abbe Guiborg.

Najpoznatiji sotonistički obredi održavali su se u 19. st. u Francuskoj, a vodio ih je Abbe Boullan koji je bio vođa ogranka karmelićanske crkve i navodno je prakticirao crnu magiju i žrtvovanja djece. Širenju novog vjerskog poretka stao je u kraj 1847. Papa koji je izopćio ovaj red i njegove sljedbenike. Osnivač ovog ogranka, Eugene Vintras, optužen je za izvodjenje crnih misa koje je vodio gol, masturbirajući za vrijeme molitve za oltarom, te za homoseksualnost. Boullan je skupa sa svojom ljubavnicom, časnom sestrom Adele Chevalier, pobjegao iz samostana, izrodili su dvoje djece, a Boullan se specijalizirao za istjerivanje demona metodama koje su uključivale i mješavinu ljudskog izmeta i hostije koju je opsjednuta osoba morala progutati. Na jednoj od crnih misa žrtvovao je i jedno od svoje djece. Vjerovao je da se prvobitni grijeh Adama i Eve moze iskupiti samo upražnjavanjem seksa s inkubusima i sukubusima, odnosno seksualnim demonima. Stanislas de Guaita, inače pripadnik njegove grupe, autor je djela “Sotonin hram”, a bio je u stalnom sukobu s Boullanom, a neki smatraju da je i odgovoran za njegovu smrt (Boullan je naime umro od srčanog udara).

Nova era

Najveći sotonistički pokret modernog doba zapoceo je 60-ih god. 20. st. pod vodstvom Antona Szandora LaVeya (rođen 1930. u Chicagu) koji je 1966. osnovao Sotonističku crkvu u San Franciscu i čije je djelovanje privuklo veliku pažnju javnosti. U mladosti je radio u cirkusu kao krotitelj lavova, a to ga je iskustvo kako je kasnije i sam tvrdio, poučilo o postojanju unutrašnjih moći i magije. Sljedeće zanimanje mu je bilo to što se pridružio putujućoj skupini u kojoj je radio kao pomoćnik mađioničara. Radio je zatim i kao fotograf za policiju, ali je uznemiren nasiljem koje je vidio napustio taj poziv i počeo svirati pianino po raznim noćnim klubovima. U to vrijeme počinje pohađati razne tečajeve o okultnom u kojima će naučiti mnogo o obredima koje su održavali templati, članovi Hellfire kluba, hermetisti, članovi Zlatne zore i Aleister Crowley; obredi su se LaVeyu izuzetno svidjeli pa ih je i sam počeo prakticirati. Ubrzo razvija vlastitu sotonističku filozofiju, prihvaćajuci demona kao prirodnu silu i pravu ljudsku prirodu koja je požudna, sklona pretjeranom ponosu, hedonizmu i svojeglavosti, atributima zgog kojih se društvo razvija. Smatrao je da ne treba nijekati tjelesne potrebe, vec ih slaviti, a sve one koji se protive takvom poretku treba prokleti. Na Valpurginu noć, 30. travnja 1966. g. LaVey je obrijao glavu i proglasio se osnivačem Sotonističke crkve koja je vrlo brzo dobila veliki broj članova (na vrhuncu svog djelovanja čak 25.000), a njegova žena Dianne postala je visokom svećenicom Crkve. S vremenom je odbacio crne mise vjerujuci da su zastarjele, reorganizirajući metode i koristeći za rituale enokijanski magični jezik koji je usvojio od Crowleya. Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, LaVey se više-manje povlači iz vodstva crkve i počinje pisati, objavivši tako “The Satanic Bible” 1966. g., “The satanic Rituals” 1972., a treća je “The Complete Witch”, prva knjiga ove vrste objavljena u Europi.

Sredinom sedamdesetih, Crkva gubi veliki broj članova koji osnivaju novi sotonistički ogranak, Setov hram. LaVeyova crkva doživljava svoj novi procvat u 80-im, ali tada LaVey više nije bio aktivni član. Setov hram osnovan je takodjer u San Franciscu, a štovali su egipatskog boga Seta koga nisu smatrali demonom već samo prototipom po kojem je ošmisljen lik Sotone. Prema njihovom vjerovanju, Set kroz stotine generacija pokušava pripremiti ljude za novi stupanj razvoja, a vrijeme za to je upravo stiglo. Prethodila su mu tri najvažnija događaja: prvi se dogodio 1904. kad je Crowley primio “Knjigu zakona”, drugi kad je 1966. osnovana Sotonistička crkva i treći, posljednji, zbio se 1975. osnivanjem Setovog hrama. Po njima samo su članovi Setovog hrama trebali preživjeti tu promjenu poretka.

Najpoznatiji nedavni slučaj koji je uključivao svećenike, bio je slučaj Geralda Robinsona, katoličkog svećenika koji je ubio časnu sestru prilikom sotonskog rituala 1980. godine.

Sotonizam u literaturi

Najpoznatiji predstavnici su francuski književnici Marquis Donatien Alfonse Francois de Sade (1740.– 1814.) i Charles Baudelaire (1821.–1867.).

Sotonizam u glazbi

Sotonizam je glavna tema glazbenog žanra black metal, a simboli antikršćanstva, Antikrista i sotonizma pojavljuju se i u death metalu. Obožavatelji u pravilu nisu sotonisti, a cilj umjetnika je u prvom redu stvaranje provokacije, često s komercijalnom namjerom.