Kažu da svatko ima svoj put. Ja nisam odmah našao svoj. Godinama sam hodao nekim čudnim koridorom koji me nije prepoznavao. Mirisao je na tuđe odluke, na prašinu i stare kompromise. Kao da sam krenuo u tuđem smjeru samo zato što je tako izgledalo ispravno. I nisam se usudio reći da sam izgubljen. Mislio sam da je to, valjda, dio odrastanja, progutaš, šutiš, stisneš zube i ideš dalje, slušajući kako ti vlastiti koraci odzvanjaju prazno.

A onda se stvari više nisu dale gurati.
Nisu pukle dramatično, nego sitno, neugodno, kako to već biva. Kao sitni zvukovi u kući noću, kapanje slavine, škripa parketa, koje čuješ tek kad sve drugo utihne. I tu negdje počelo je pravo putovanje. Ne veliko. Ne hrabro. Više neko tupo, uporno jutarnje pitanje koje te dočeka prije kave, dok još miriše san u sobi:
Možeš li danas barem malo?

Na putu sam sretao svakakve ljude.
Neki su mi prišli kao da im je bilo potpuno normalno stati kraj nepoznatog čovjeka koji drhti na stolici. Ona starija žena u bolnici, nikad joj neću znati ime. Imala je ruke tople i malo hrapave. Gurnula mi je čaj u dlanove, para se dizala, miris kamilice miješao se s bolničkim zrakom, i samo je rekla: Drži. Nije bilo nikakve velike simbolike, nikakve poezije. Samo topla šalica i trenutak u kojem ti se čini da te netko ipak vidi. Nekad je to dovoljno. Nekad te to drži cijeli dan.

Naravno, naiđu i oni drugi.
Brzi, hladni, ljudi koji ti pogledom prerežu misao. Njihovi koraci uvijek zvuče kao da nekamo kasne. Dovoljno da ti dan krene krivo i da se zapitaš čemu se uopće trudiš. Od njih ostane oštar trag, ali ne mora biti loš. S vremenom shvatiš da su takvi često samo umorni na svoj način, da nose svoje terete bez vremena da ih spuste. I da te nauče koliko toga možeš podnijeti, makar ti to u trenutku djeluje uvredljivo i suvišno.

A bilo je i lomova. Onih sporih, bez zvuka.
Nisu to bili loši ljudi, barem ne u klasičnom smislu. Jednostavno ne znaju gledati duboko. Ili se povuku. Ili šute predugo, dok se ti trudiš ispuniti tišinu, rastežeš se da ih razumiješ. I onda pukneš negdje gdje nisi očekivao, tiho, iznutra. Tek kasnije shvatiš da su to bila skretanja, ne stanice. I dobro je da su prošli, iako to tada ne izgleda kao dobro. Danas ih se sjećam bez gorčine, kao nekih dalekih zvukova koji su se izgubili putem.

A onda je stigao onaj trenutak bez ukrasa.
Nema poezije u dijagnozi koja padne na stol. Nema filozofije. Tišina. Samo činjenica, tvrda kao zid, hladna na dodir.
I ti kraj njega, s djetetom u naručju, osjetiš njegov miris, toplinu njegova tijela, njegovo disanje koje se još uvijek savršeno uklapa u svijet. Pokušavaš disati normalno, slušajući vlastito srce kako lupa preglasno. Ljudi reagiraju svakako, nestanu, srame se, povuku se u tišinu. I sad znam, nije to uvijek bijeg, ponekad je nemoć. I onda shvatiš da si ostao s malim bićem koje te gleda kao da je sve još uvijek moguće. I nemaš izbora osim da mu tiho kažeš:
Idemo dalje, ti i ja.

I to je to.
Nema velike objave, nema svjetla koje se upali. Samo počneš slagati.
Ne herojstvo.
Ne motivacijski poster.
Samo zidanje. Tupo, sporo, dosadno, ali tvoje. Zvuk kamena na kamen, dan za danom.

Nekad kamen sjedne kako treba, nekad ti isklizne. Nekad se cijela konstrukcija zaljulja i pomisliš: Evo ga, opet ispočetka. Ali onda svejedno nastaviš, jer si već predaleko da bi se vratio na one tuđe staze, one koje nikad nisu mirisale na tebe.

Polako otkriješ da ruševine nisu neprijatelj.
Da se put ne mora razumjeti.
Da ne moraš sve znati.
Da se svijet ne ispravi sam od sebe, ali da može biti podnošljiv ako si ti imalo čvrst i ako u sebi ostaviš mjesta za druge, čak i one koji nisu znali bolje.

I evo me sada. Koračam.
Ne tražim potvrde. Ne tražim publiku. Ne tražim nikoga da mi kaže jesam li krenuo dobro. Osjećam pod nogama kamenje koje sam sam poslagao, hladno i stvarno, svu njegovu nesavršenost, sve praznine između. Nekad su te iste praznine bile rane koje su krvarile kad bi ih netko dotakao. Danas kroz njih prolazi zrak. I čudno, baš u tome sada nalazim mir.

I jedno znam,
ovu priču više nitko ne piše umjesto mene.

A ja je pišem jednostavno i bez straha koji me godinama vodio umjesto mene.

Matija Gerić