U dubini zime, ondje gdje snijeg nije bjeloća nego pritisak koji ulazi u kosti i zadržava se ondje kao kriva misao, mali psić stoji na rubu šume poput bića koje je svijet jednom izgovorio pa ga se, u strahu od vlastite odgovornosti, odrekao. Ne stoji mirno, ali se ne miče, zadržan je između koraka koji su otišli i tame koja još nije odlučila hoće li ga primiti. Zrak je tvrd, miriše na metal i smolu, na koru drveta koja pamti udarce i šuti o njima. Nema drame, nema geste. Samo odsutnost koja se širi brže od hladnoće i zauzima prostor u tijelu.

Odlazak se ne vidi, ali se osjeća u svemu, u nejednakom zvuku koraka koji se gube, u mirisu čovjeka koji se povlači kao voda iz otiska šape, ostavljajući prazninu koja boli više od studeni. Psić ne poznaje riječi poput napuštenosti i izdaje, ali tijelo ih razumije bez objašnjenja. Najprije se stisne srce, zatim šape, a tek onda dolazi spora, teška misao koja se ne da protjerati.

Ostao je.

Strah ne dolazi kao udarac nego kao sustav, kao polagano preslagivanje svijeta u kojem sve odjednom dobiva prijeteći rub. Srce lupa krivo, preskače. Krv se hladi i postaje gusta, gotovo nepomična. Bijes i razočaranje ne izbijaju, nego se talože duboko, teško, poput vlage u kostima koja ne prolazi. Samoća nije praznina, ona je pritisak koji stišće rebra iznutra. Osjećaj je da nemaš kome pasti, da bi pad značio nestanak i da si u toj tišini manji, slabiji, gotovo proziran.

Cvili. Ne da bi dozvao pomoć, nego da provjeri postoji li još uvijek zvuk koji mu pripada. Zvuk se vraća prigušen, upijen šumom koja ne odgovara nego sluša. Vjetar prolazi kroz grane i proizvodi nešto nalik glasu, ali bez značenja i namjere. Mirisi su stari, snijeg, mahovina, trulo drvo. Sve zna čekati i ne žuri.

Ne čeka spas, jer to je riječ prevelika za ovo tijelo. Okreće se prema šumi, jer otvoreno nebo previše nalikuje odlasku, a tama, koliko god prijeteća, barem ne laže. Koraci mu tonu u snijeg, prigušeni i meki, kao da se ispričavaju za vlastito postojanje. Hladnoća ne napada, ona pregovara, sitna i uporna u svojoj strpljivosti.

Ulazi dublje. Stabla se ne miču, ne pozdravljaju, uzimaju ga. Noć pada naglo, kao misao koja prekine drugu misao. Svjetlo nestaje bez traga, kao da nikada nije ni postojalo.

Sklupča se pod trulim stablom. Miris raspadanja ulazi mu u pluća i miješa se sa strahom dok mu tijelo drhti bez prestanka. Skupi šape pod sebe, stišće ih uz prsa, pokušava zadržati toplinu koja curi iz njega i u tom skupljanju očekuje san koji će ga izbrisati, hladan i konačan. Ali san ne dolazi. Dolazi strah, čist i ogoljen, strah od boli, od mraka, od toga da će se sve završiti bez ijednog svjedoka.

Prva noć donosi oči. I s njima nagli, gotovo nepodnošljivi nalet panike.

Mnogo očiju.

Blistaju u mraku poput žara koji još pamti vatru. Krug se polako steže. Zrak postaje težak. Zvukovi nestaju. Vrijeme se rasteže u bolan trenutak u kojem psić osjeća kako mu se dah lomi u grlu i kako mu se tijelo ukočuje od straha. Misao o kraju dolazi tiho, gotovo smireno, jer u toj tami smrt ima krzno, ima zube i strpljenje.

Ali zubi ne dolaze.

Dolaze tijela, teška i topla, natopljena mirisom krvi, snijega i daha. Približavaju se bez prijetnje i bez objašnjenja. I tada se događa ono što se ne može svesti na riječ, oni ga obuhvaćaju. Ne spašavaju ga i ne štite. Oni su tu, krzno uz krzno, prsa uz njegova leđa, dah koji se miješa s njegovim, dok se hladnoća povlači zbunjena, kao laž uhvaćena u dodiru.

Toplina ne dolazi iz vatre, nego iz prisutnosti, iz tihe odluke tijela da budu blizu i da tu blizinu izdrže. U toj gruboj blizini nema obećanja, ali ima slobode. Prvi put ne mora biti spašen da bi smio postojati.

Divlje životinje, one koje bi u nekoj drugoj priči bile kraj, postaju zaklon ne iz milosti ni iz razuma, nego iz nečega starijeg od oboje, iz prepoznavanja napuštenosti kao boli koja ne poznaje vrstu ni ime.

Psić plače, duboko i slomljeno, cijelim tijelom, zvukom koji izlazi iz njega kao rana, kao pucanje nečega što je dugo bilo napeto. Plače jer je ostavljen, jer je gladan, jer ga je strah i jer još uvijek želi živjeti. Dok plače, osjeća kako ga tijela oko njega griju, kako mu krzno koje miriše na divljinu postaje jedina granica između života i smrti, kako se ritmovi srca oko njega polako, uporno usklađuju s njegovim. Bijes se lomi, razočaranje se topi, a strah ostaje, ali više ne vlada, pretvara se u napetost koja drži tijelo budnim.

Postaje pripadnost.

Zora dolazi tiho, bez najave, a životinje odlaze isto tako tiho, ostavljajući u njegovim kostima toplinu i hranu kraj njega, dar koji ne traži pogled ni zahvalnost.

Psić ustaje, tijelo mu je teško i ukočeno, ali stoji. Jede, prvi put nakon dana i okus je grub, ali nosi život. U tom trenutku divljina mu ulazi u oči, ne kao prijetnja nego kao buđenje, pogled mu postaje ravan i budan, bez molbe.

Svake noći dolaze, ne isti, ponekad lisica narančasta poput sjećanja na vatru, ponekad sjena srne, ponekad vuk s očima koje znaju gubitak, ali uvijek isto, blizina tijela i tiha zavjera protiv hladnoće.

I psić uči, bez riječi i bez pouke, da šuma ne obećava pa zato ne izdaje, da divljina ne ostavlja jer se predomisli, i da, ako ostane, ostaje cijelu noć.

Proljeće dolazi sporo.

Snijeg se povlači, zemlja se otvara tamna i vlažna, puna korijenja koje čeka. Mali psić hoda drugačije sada, šape pamte staze, krzno nosi miris šume, a oči više ne traže ono što je izgubljeno.

Jer naučio je ono što ljudi ne znaju, da ljubav nije uvijek nježna.

Da je ponekad gruba, divlja, bez riječi. Da dolazi u obliku grljenja koje grize, ali grije. Da te spašava ne time što te čuva od bola, nego time što te uči da bol nije kraj.

Mali psić ostaje u šumi. Ne kao prognanik. Ne kao napušteni.

Nego kao onaj koji zna, dublje od bilo koga, da topline nema u mjestu koje poznaješ, nego u onome koje te prihvaća kakav jesi.

Gladan, prljav, ranjiv, a ipak vrijedan življenja.

I on vjeruje.

Matija Gerić