Postoji trenutak kada gubitak postaje tijelo. Kada srce ne boli metaforom, nego fizički, u svakom mišiću, u svakom dahu, u svakoj kosti. Za viteza koji je godinama nosio ljubav kao svetinju, taj trenutak došao je kada je saznao da je mrtva, ona koju je volio, njegova ruža, koja je posljednji put zatvorila svoje latice. Nije to bio šum, niti jeka, niti grom. Bio je to prazan prostor u prsima, praznina koja se rasprsnula i progutala sve što je bio, svaku naviku disanja, svaki odjek nade.

Zrak je postao gust, težak, zasićen mirisima svijeta, vlažna zemlja nakon kiše, smola spaljenih stabala, gorka nota krvi koja se nije mogla isprati. Sve to poznato, a opet strano. Ali miris njezine smrti bio je najjači, hladan, metalan, i nenametljivo sladak od posljednjeg daha života koji je ostao u njemu, tihog, gotovo neprimjetnog, poput sjene koju sunce odbija pogledati.

Sjetio se njezine ruke, tople i nježne, kako se naslanja na njegovu u trenucima kad je svijet bio previše težak. Sjetio se njenog smijeha, laganog, raspršenog, poput zraka kroz lišće u rano jutro. Taj smijeh sada je bio odsutan, a praznina nakon njega pritiskala ga jače od bilo kojeg mača.

Vitez je kleknuo. Nije to bio čin molitve, bilo je to predanje vlastitom tijelu koje je više nije imalo, predaja kostima, tetiva i živaca što su još nosili njezino ime. Ruke su mu drhtale dok je dodirivao tlo, tražeći trag njezine prisutnosti. Tlo mu je odgovaralo škripom prašine, hladnim dodirom kamenčića, korijenjem što je pucalo pod dlanom, a svaka škripa bila je šapat koji ga podsjećao na odsutnost. Tu nije bilo ničega osim sjećanja, ali to sjećanje bilo je teže od smrti same i rezalo je kroz meso i kost kao hladan nož.

Suze su došle nevoljko. Nisu bile očaj, nisu bile molitva. Bile su kapljice koje su rastrgale dah, rezale pluća, pucale u mišiće. Padale su po licu, po oklopu, po rukama, zvuk tog pada bio je osjećaj više nego zvuk, tupi, teški, beskrajni. Svaka kap nosila je njezino ime, svaki odraz posljednjeg dodira, svaka težina u kostima pričala je priču o ljubavi koja je umrla, ali koja je ostavila neizbrisiv trag u njegovim kostima.

Svijet je postao tihi. Škripa lišća, zveckanje metala, huk vjetra, sve je bio odjek u prsima, odjek što je pulsirao istovremeno u srcu i u kostima. Svaki udah težak, svaka kost bolna, svaka ruka prazna. Oklop, nekoć štit, sada hladna koža koja nije mogla zadržati ono što je izgubio.

Tama više nije prijetila. Povukla se. Nije pobjegla, jer bilo je jasno da nema više što uzeti. Njegova ljubav je mrtva. S njom nestala i iluzija o smislu. Ostao je sam, tijelo što diše mehanički, srce što je prestalo kucati za svijet, mjesto u kostima gdje je nekad bilo njezino prisustvo, sada prazan, hladan…

I tada, u toj boli koja nije zahtijevala riječi, vitez je ustao. Nije bio junak. Nije bio ratnik. Bio je čovjek kojem je oduzeto sve što je volio, a koji je ipak preživio. Svaki korak težak, ali svjestan. Svaki udah podsjetnik da može postojati, čak i kad ljubav koja ga je držala živa više nije.

Nije bilo svjetla. Nije bilo utjehe. Samo tijelo, samo kost, samo dah. I u toj apsolutnoj, nepodnošljivoj tišini, postojala je istina. Ljubav nije nestala iz svijeta, nestala je iz njega. I sada, dok nosi bol kroz tijelo, dok osjeća miris smrti u svakom dahu, shvaća da biti živ nakon smrti ljubavi znači biti istinski čovjek.

Jer sada zna, sve što je preostalo, sve što može osjećati, što može pamtiti, živi u kostima. U svakom trzaju mišića. U svakom šapatu vjetra. U svakom udahu koji podsjeća na nju. U svakom praznom dodiru ruke, u svakom odjeku njenog smijeha. I to je život.

I u toj istini, u toj tami, postoji mir, ne svjetlo, ne utjeha, već znanje da je ljubav stvarno postojala, da je svaka bol bila vrijedna i da je sada jedino što preostaje, težina sjećanja, trajna i neuništiva, što pulsira kroz kosti, kroz meso, kroz svaki udah.

Na kraju puta, dok kleči nad tišinom svijeta, ruka mu se spušta u prašinu. Pronađe mali,cvijet, njegova ruža. Krhka, a ipak tu, posljednji znak njezine prisutnosti. On je podigne, pažljivo, kao što bi nosio vlastitu dušu i u tom trenutku, ruža, ne samo da otvara latice, ona ponovno svjedoči postojanju ljubavi koja je živjela, koja je gorjela i koja sada počiva u tišini.

Ruka mu se zadržava nad ružom.
Nježna, lomljiva, posljednji trag njezine prisutnosti.
Latice otvorene. Posljednji put.

Tišina ga okružuje.
Svaki udah boli.
Svaka kost pamti njezin dodir.

On diše, a svijet je nestao.
Sam sa sjećanjem što je teže od smrti.
I u toj ruži, u tom dahu, osjeća, ljubav je umrla,
ali trag njezine boli ostaje u njemu zauvijek.

Matija Gerić