Na Badnju večer svijet se ne gasi. On se povuče u sebe, kao čovjek koji zna da bi svaka riječ bila suvišna. Kao da se na trenutak skloni od vlastite buke, od svega što je morao biti tijekom godine, i dopusti si da samo postoji, bez obrane.

Vrijeme tada uspori hod. Ne iz umora, nego iz poštovanja. Kao starac koji pred pragom zastane ne zato što je zaboravio zašto je krenuo, nego zato što osjeti da je stigao na mjesto gdje se ne ulazi naglo. Gdje se prvo treba udahnuti.

Gradovi se skupe u sebe. Ulice postanu vene kroz koje teče puls zaboravljenih priča, onih koje nitko više ne prepričava, ali još uvijek žive u kamenu i asfaltu. Svjetla u daljini nisu samo svjetla, to su iskre iz kovačnice vremena, mjesta gdje se, bez svjedoka, kuju novi počeci. Noć nije tama. Noć je duboki bunar. A bunari pamte sve što je u njih spušteno.

Kuće dišu drugačije, kao da paze da nas ne probude. Zidovi popuštaju, a prozori više nisu otvori, nego tople pukotine kroz koje se izlijeva tišina ispunjena prisutnošću. U toj tišini ima nečega starog i strpljivog, nečega što je već sve vidjelo. Kao da svijet pamti sve naše dolaske i odlaske, sve pokušaje i odustajanja, ali nam to ne predbacuje. Samo nas primi. Nježno. Bez pitanja.

Ne palim ništa. Već gori. U načinu na koji se večer smirila oko mene, u toplini koja ne dolazi od izvora nego od trajanja. Kao da je netko dugo držao dlanove nad ovim prostorom i sada ih je polako maknuo, ostavivši iza sebe toplinu koja se ne hladi odmah.

Zrak miriše na borovinu i kruh, ali ispod toga ima još nešto, nevidljivo i tiho. Nešto što ne traži ime. Kao kad uđeš u sobu i znaš da si dobrodošao, iako ti to nitko nije rekao. Ta vrsta sigurnosti. Ta vrsta ljubavi koja ne govori, nego ostaje.

Kao da se cijeli svijet na Badnju večer prisjeti da je jednom bio spašen ne snagom, nego dolaskom.

U toj svjetlosti zaboravljeni snovi počinju se micati. Ne dolaze bučno. Ne traže povratak. Dolaze kao sjene uz zid, kao stari kaputi u ormaru koje više ne nosimo, ali ih nismo bacili jer još uvijek znaju naš oblik. Snove koje smo jednom izgovorili naglas, pa ih kasnije naučili šaputati. Želje koje nisu nestale, samo su promijenile težinu. Postale su tiše, skromnije, ali dublje. Teže. Stvarnije. I više nas ne progone, nego prate.

Moje srce te večeri ne luta mislima. Ono stoji. Ovdje. Nad stolom na kojem je ostao trag čaše, u satu koji kuca malo sporije nego inače, kao da i on zna da nema kamo žuriti. U tom običnom zvuku, u tom poznatom ritmu, osjetim kako se u meni pomiču godine. Kao ladice koje se same otvaraju. U svakoj nešto ostavljeno. Ne zato što je zaboravljeno, nego zato što je bilo preteško nositi cijelo vrijeme.

Neispisana pisma. Odgođene odluke. Rečenice koje smo izgovorili prekasno ili prerano. Snovi koji su čekali pravi trenutak i naučili čekati predugo.

I nema gorčine. To je ono što iznenadi. Samo tiha, gotovo bolna nježnost prema sebi. Spoznaja da nismo sve promašili. Da smo nešto sačuvali. Možda ne ono što smo željeli imati, ali ono što smo mogli izdržati. Ono što nas nije slomilo.

Badnja večer nije obećanje da će sve biti bolje. Ona ne daje planove ni rješenja. Ona je tiho priznanje da je sve, unatoč svemu, vrijedilo živjeti. Jer u toj večeri ima nečega što nas voli bez pitanja, bez uvjeta, bez pamćenja dugova. Ne traži da budemo bolji. Samo da budemo tu.

Kako noć odmiče, svjetlost se širi iznutra. Sporo. Strpljivo. Kao svitanje koje još ne zna svoje ime, ali zna da dolazi. I tada postaje jasno: čudo nije u povratku izgubljenog, nego u sposobnosti da ga se nježno dotaknemo i pustimo. Da zaboravljeni snovi ne bole, nego griju. Da želje ne traže ispunjenje, nego smisao.

I zato Badnja večer traje duže od jedne noći. Ona živi u onome što nismo rekli, ali smo osjetili. U tišini koja ne prazni, nego puni. U toplini koja ne sjaji, nego ostaje. Poput vatre koja ne traži pažnju, samo da joj se ne okrenu leđa.

I u toj vatri, dok stojiš sasvim mirno, shvatiš da si još uvijek živ na onaj najvažniji način, da možeš osjećati, pamtiti i voljeti, bez potrebe da to ikome dokazuješ.

Matija Gerić