Čovjek dugo plovi prije nego što shvati da traži luku. Ne traži mir, nego mjesto na kojem se ne mora stalno dokazivati vlastito postojanje. Dok čekamo ono što još nije došlo, prolazimo morima, učeći razliku između oluje koja nas lomi i one koja samo prolazi pokraj nas.

Na tom putu, oluja ponekad prestane biti prijetnja. Ne zato što nestane, nego zato što je naučimo nositi. Miris kiše tada prodire kroz vene i ostavlja trag svjetla u svakom kutku duše. U tihom sjaju trijema, pod privremenim zaklonima koje pronalazimo usput, čovjek osjeti kako ga nešto veće od njega samoga na trenutak poravna, uskladi, zadrži. Plima misli dolazi silovito, valovi nesigurnosti i ponosa udaraju o obalu, a zatim se povlače, ostavljajući iza sebe kratke prostore jasnoće i tišine.

U tim stajanjima buka unutarnjeg svijeta privremeno se stišava. Kiša kaplje po drvenim daskama, zrak miriše na mokru sol i hladno željezo, vjetar prolazi kroz odškrinuta vrata i zviždi kao da nešto upozorava. Grmljavina se čuje prigušeno, udaljeno, kao duboki udarac negdje iza leđa. Srce tada uči da ne mora žuriti. Svaka pogreška, svaka neusklađenost, svaki pogrešno protumačen znak, sve to postaje dio ritma, dio plime i oseke koja neprestano oblikuje unutarnji pejzaž.

Ponekad se, u kratkom razmaku između dva vala, ukaže luka. Svjetla su topla, zrak iznutra miriše na drvo i tišinu, čuju se prigušeni zvukovi jarbola i konopa koji udaraju jedno o drugo. Na tren se učini blizu, gotovo dohvatljiva. Ali more tada promijeni smjer. Vjetar se digne iznenada, struja povuče trup u stranu, i postane jasno da joj se ne može prići. Ne zato što je loša, nego zato što, očito, nije moja.

Između naleta i povlačenja rađa se snaga. Ne ona koja se dokazuje, nego ona koja izdrži takve prolaze. Snaga da prihvatimo da nešto možemo vidjeti, osjetiti, poželjeti i ipak pustiti. Sidra tada ostaju spuštena samo napola, a igla kompasa drhti, zbunjena, ali živa. Strah od oluje ne nestaje, ali gubi svoju vlast. Ostaje dah. Ostaje šum mora uz bokove. Ostaje val koji dolazi i odlazi, nosi i vraća.

Luka, barem zasad, nije mjesto sigurnosti. Ona je slutnja intimnosti. Prostor koji još ne postoji, ali se osjeća. Mjesto gdje bi se zvijezde jednom mogle poravnati i gdje bi se misli, poput umornih sirena, napokon utišale. Tihi trenuci svakodnevnog rituala, šalica koja grije ruke, sol na koži, planovi koji ne žure, postaju vježba strpljenja. Priprema za ritam koji tek treba doći.

I dok plovim, postajem svjestan vlastite plime i oseke.

Naleta ponosa i borbe, povlačenja nesigurnosti i straha, kratkih bljeskova radosti i dugih razdoblja tišine. Svaka emocija dolazi. Svaka odlazi. A srce se, bez luke, uči vjerovati, učiti kako ostati prisutno.

Luka je još ispred mene. Možda sam je već vidio. Možda nisam mogao pristati. Možda to i nije bio poraz, nego smjer.

Plima dolazi.
Oseka se povlači.

I u tom ritmu naleta i povlačenja ostajem na moru.

Matija Gerić