U dubini noći, gdje mjesečina pozlaćuje blijede obrise svijeta, dvije duše hodaju kroz tamu, svaka noseći svoj teret, svaka tragajući za nečim što riječi ne mogu imenovati.

Susret se događa u tišini. Bez slavlja, bez obećanja. Samo prepoznavanje, ono tiho, drevno znanje da si ovu bit već sreo negdje u sjenama vremena.

Oči se susreću. U njima, bljesak svjetiljke koja gori u napuštenom dvorcu, plamen koji odbija da se ugasi usprkos hladnoći kamenih zidova. Topao, ali sjetan. Živ, ali svjestan prolaznosti.

Jedna duša nestaje u sjeni. Druga ostaje, osluškujući tamu, osjetivši izazov u zraku. Igra skrivanja i traženja što tijela pamte iz vremena prije vremena. Koraci tihi, oprezni. Dah zadržan. Srce koje kuca glasnije od svih riječi ikad izgovorenih. Svaki kut noći postaje mogućnost, svaka sjena obećanje. Tražiti i biti tražen, skrivati se i željeti biti pronađen, u tome leži sva istina njihove prirode.

I kada se ruke konačno nađu u mraku, kada prsti uhvate prste u neviđenoj igri, smijeh koji izbija je tiho slavlje pobjede koju dijele oboje.

Prva riječ je šapat. Glas poput svilenog veza na crnom baršunu, nježan, ali namjeran. Svaka rečenica tkana je od poluistina i potpunih osjećaja, od onoga što smijemo reći i onoga što srce već zna.

Prsti se dotiču. Koža hladna poput mramora, ali ispod, toplina koja vrije. Puls koji otkucava sporu, melodiju. Dodiri su ritualni, svjestan ples između predaje i kontrole, između straha i čežnje.

Tu, u toj svetoj tami, padaju maske. Ljubav ovdje nije svijetla i vesela, ona je duboka i svjesna. Zna da ljepota leži u nesavršenosti, da je intimnost rođena iz ranjivosti, da je istinska povezanost uvijek pomalo sjetna jer nosi svijest o tome koliko je rijetka.

Zagrljaj je poput ulaska u pećinu punu plemenitih sjećanja. Miris kože pomiješan s toplinom daha i tihom slanošću tijela. Tišina prožeta šumom davno izgovorenih zavjeta. Dva tijela koja postaju jedno sklonište od svemira koji ne razumije njihovu potrebu za ovakvom bliskošću.

Noć se produbljuje. Vani vjetar zavija poput davno izgubljene duše koja traži svoj mir. Ali ovdje, u ovom zagrljaju, mir je već pronađen, krhak, crni baršun koji se može raspasti pod dodirom grubih prstiju, ali koji u ovom trenutku drži cijeli svijet.

Jer neke duše stvorene su da se sretnu u tami.

Ne zato što se boje svjetla, već zato što samo tama može razumjeti dubinu njihova sjaja.

I kada te ta duša zagrli u najcrnjoj noći, osjetiš kako svi tvoji demoni napokon šute, jer su pronašli društvo koje ih ne plaši, već koje ih nježno prihvaća i polako pretvara u anđele.

Matija Gerić