U tišini što je prethodila olujnoj bitci, vitez je kleknuo, ne da bi molio, već da dotakne hladnu zemlju koju će zauvijek učiniti svojim oltarom sudbine. Usne su mu dotaknule hladnu zemlju kao pečat, kao zavjet, kao posljednja rečenica koju ispisuje tijelom.
Dok je klečao, osjetio je kako zemlja miriše na prah kostiju, na staru kišu, na obećanje krvi koja tek dolazi. Miris bitke bio je gust poput dima koji se ne vidi, ali ulazi u pluća i grize ih iznutra.

On ne viče.
On šuti.
A njegova tišina bila je govor koji mnogi nisu čuli, a još manje razumjeli, tišina čovjeka koji je rođen da stoji protiv sudbine, čak i kad se nebo ruši, tišina bića čije je srce tvrđe od kamena, a duša dublja od mora.

Noć je pukla kao napukla lubanja, otkrivajući crnu srž neba. Zrak, ljepljiv od željeza, znoja i straha, lijepio se za kožu kao otrov. Svaki udah imao je okus hrđe. Svaki izdah bio je kao da iz pluća ispušta vlastiti život.
Na rubu svijeta, između dva izdaha stvarnosti, stajao je sam, iza njega spaljena zemlja, pred njim ponor koji ga je čekao kao sudbina koja se ne nudi, nego uzima.

On ne ide u rat.
On ide po svoje.
I sve uzima.

Misao je već bila mrtva, bitka ne traži razum. Traži meso, krv i volju da se izdrži ono što nitko normalan ne bi smio izdržati.
Prvi zvuk koji ga je pogodio bio je lom kosti, ne njegove, nego nečije pred njim, kratak, tvrd, kao pucanje suhog drveta.
Tama je prva skočila prema njemu. Sjenke su se razbile u tvrde, oštre oblike i navalile poput gladnih zvijeri.
Sve se svelo na ritam tijela. Korak, udah, rez, bol, korak, udah, krv. Miris željeza udarao je u glavu kao val.

Svijet se suzio na uski krug svjetlosti oko njegovih ruku, izvan toga nije bilo ni vremena, ni boje, ni Boga. Samo bezdan. Samo udari koji su zvučali kao grmljavina zaključana u metalu.

U grudima mu je ostao prostor koji je nekoć bio dom. Katedrala. Svjetionik. Sada spaljena školjka.
Ipak, usred tog pepela, čuvao je jednu jedinu sliku, ne ime, ne prizor, osjećaj. Nju.

Njezina slika stajala je kao posljednji štit oko njegova srca. I znao je, bolnom, sigurnom jasnoćom!
Ako mu netko probije srce u ovoj bitci, ona će biti posljednje što je volio.
Posljednja iskra koja će trepnuti prije mraka.
Posljednji dom u srcu koje se ruši.

Zbog nje je to srce još imalo jedan skriveni, stidljivi otkucaj, jedini koji je bio živ.

Tama ga udara, on uzvraća.
Tama ga grize, on reže.
Zvuk sudara metala bio je poput udara groma o kamen. Sve u njemu drhtalo je, ali ne od straha, od snage koju je gubio svaki put kad bi sjećanje probilo njegovu obranu iznutra.
Ali iznutra nešto puca, ne od rane, ne od umora.
Puca od odsustva topline.
Od spoznaje da ljubav koju je nosio kao vatru sada postoji samo kao slika, posljednja, krhka, gotovo izlizana.

Pokreti postaju šuplji, kao da reže samo iz navike, kao da brani nešto što se već odavno povuklo iz njega.
Tama ga obruši. On se okreće, siječe, ali pada na koljeno.
Zemlja pukne pod njegovom težinom, ali on ne pusti glas. Čak ni kad mu kost u ramenu zaškripi poput lomljenja leda.

Njegova šutnja govori jače nego svačiji krik.

U padu, osjeti kako mu se srce prazni. Ne metaforički. Ne poetski.
Duboko, stvarno, kao bunar koji se urušava u vlastitu tamu.
Zvuk tog pucanja nije bio zvuk, više kao gašenje svjetlosti.

Sjeti se, kaže sebi. Vjerovao si u borbu. U ljubav.
Ali vjera bez ljubavi je navika.
A navika nije oružje, navika je prva koja puca.

Tama navaljuje ponovno, a svijet se oko njega pretvara u zgusnutu crnu magmu.
Nešto se u njemu tiho prelomilo, kao toplina koja napušta tijelo. Kao zvijezda koja se ruši sama u sebe.

Shvatio je!
Više mu nije stalo.
Nema nikoga zbog koga bi ustao osim nje, a ni to možda više nije dovoljno.

Nitko ga ne doziva.
Ljubav se nije raspala. Samo je, nestala. Kao da ju je netko ugasio jednim hladnim dahom.

Tama udara. On uzvraća.
Ali samo iz refleksa.
Tijelo se bori, ali čovjek u njemu već odavno tone.

Samo prazni oklop.
Samo navika koja odbija stati.

I dok stoji na koljenu, dok zemlja drhti ispod njega, suze mu počnu padati.
Teške, guste, slane, ali on ih ne osjeća.
Čuje samo kako padaju na prašinu, ti sitni, tupi udari kao prva kiša nakon duge suše.
Kao da pripadaju drugom. Lice mu se mokri, ali duša ostaje suha.
Kao da tijelo plače umjesto njega, jer je srce toliko ispumpano da jedino što još može pustiti jest voda, ne osjećaj.

Suze se slijevaju niz obraze kao posljednje uspomene koje se ne predaju.
I iako ih ne osjeća, zna da svaka od njih nosi njeno ime.
Suze koje ne poznaje, a ipak ih prepoznaje.

Kad ga tama obori na zemlju i pritisne grudi neljudskim teretom, čuje se tihi, suhi zvuk, kao da se negdje duboko u njemu zatvara prozor.
Tiho. Spokojno. Ne iz bola, već iz spoznaje.

Pogleda prema nebu. Nekada utočištu.
Ali nebo ga ne gleda natrag.
Ne trepće.
Ne diše.
Ne gasi se, nego samo nestaje, kao da nikada nije ni pripadalo njegovom svijetu.

I shvati nešto što ubija sporije od mača, ali dublje od svake tame.
Nebo je otišlo od njega.
A čovjek koji izgubi nebo, izgubi sve.

Zna da ako digne mač još jednom, neće biti zbog pobjede.
Kad on pobijedi, on ne slavi.
Jer kad osvoji bitku, preuzme ga tama.

Tama koja ne dolazi iz šume.
Ni iz protivnika.
Ni iz ponora.
Tama koja već živi u njemu.
Tama koja ga poznaje bolje od ikoga.
Tama koja mu šapće istinu koju nitko živ ne želi čuti.

U posljednjem dahu, dok hladnoća puže njegovim tijelom poput zvijezde koja se gasi bez svjedoka, ne osjeća strah.
Ne osjeća gubitak.
Ne osjeća ništa.

Srce, prazan bunar.
Bunar bez dna.
Bunar koji više ne odzvanja.

Samo tišina.
Samo noć.

I dok posljednja iskra svijesti treperi kao svijeća pred olujom, spoznaja ga pogodi neočekivano, razorno, gotovo lijepo.

Bog šuti.
Ljubav nestaje.
A nebo, nebo nije otišlo.
On ga je ispustio.

Jer dok je klečao u tami, dok je zemlja pila njegove suze, iza njegovih leđa, tiho, nehotice, sasvim blizu,
rađalo se novo svitanje.

Ali on ga nije vidio.

Noć je ostala njegova.
A jutro, jutro je pripadalo nekom drugom.

Matija Gerić