Život, taj tihi ples u prašini zaboravljenih koraka, miriše na vlažnu zemlju nakon kiše. Život nije samo niz dana koji se nižu poput iskidanih vlakana na staroj tkanini vremena, gruboj i hrapavoj pod prstima.

On je osjećaj, nježan poput dodira paučine na jutarnjoj travi, svilenkaste i ljepljive, kao kad nekome trebaš, kao kad si neizostavan komadić tuđeg daha, poput kaplje rose koja drži cijeli list od sušenja.

Zamislite rijeku koja teče kroz šuplje kosti brda, noseći sa sobom šapat korijenja i miris vlažne gline, koja se grčevito drži za tamu. Voda žubori, hladna i metalna na jeziku. Tako i mi, u tom osjećaju potrebe, postajemo skriveni tok koji hrani tuđe korijene, dajući im snagu da izdrže sušu duše.

A značiti nekome?

To je poput sjemena što klija u pukotini betona. Dok se stabljika savija prema svjetlu, pronalazeći zemlju gdje je nema. Krckanje kore, miris svježe zemlje. Probilo se.

Osjećaj da si nekome važan, da tvoja riječ odjekuje poput šapata u praznoj školjci, čiji zvuk čuje samo more u njenom središtu, duboko i slano od sjećanja.

Neka srca su poput stare klupe u parku, čiji je lak ispucao od sunca, a na naslonu je urezan nečiji inicijal i srce koje vrijeme nije zatvorilo. Tik-tak se čuje u tišini.

Kada značiš nekome, postaješ zupčanik koji iznenada pokreće kazaljke. Mijenjaš ritam tuđeg vremena. Budiš ga poput mirisa kiše na vrućem asfaltu, oštrog i parećeg.

I poštovanje. To je kruna od lišća što šumi u vjetru, krhka ali postojana.

Netko te poštuje, vidi u tebi ne samo obrise tijela već i korijenje duha, poput drveta čije se grane savijaju pod teretom snijega, ali se ne lome. To je osjećaj da si cijel, da tvoje mane nisu oštre ivice koje režu veze, već samo bore na kori starog debla.

Svaka je kao nabor na dlanu vremena, koji i danas drži trag topline one ruke što ga je prva dodirnula, čija hrapavost pamti dodir svake oluje.

U tom poštovanju život postaje šum lišća u noćnom vjetru, gdje svaki šapat, svaki dodir vibrira s tuđim korijenima, stvarajući mrežu što drhti poput paučine pod kapima rose, hladnim i bisernim.

Ali život nije samo ovo.

On je i punoća između kamenja gdje cvjeta ruža, trnovita i mirisna, prostor gdje se osjećaji granaju poput korijena u tamnoj zemlji, nevidljivi ali uporni.

On teče dalje, poput rijeke koja nosi lišće prema nepoznatom moru. Nosi sjećanja. Nosi šapat. Bez obala. Bez kraja.

I u tom vječnom toku, svaka kaplja rose koja drži list, svaki šapat u školjci, svaki zupčanik u satu, svako urezano slovo na staroj klupi, sve je to samo tihi ples u prašini naših zaboravljenih koraka…

Matija Gerić