Godina se presvlači. Sporo, muklo, s olakšanjem. Skida sa sebe odjeću od starih navika, iznošenu, s rupama i mrljama koje smo nosili kao teret. Miris prašine s polica, krik nesanih noći i nabora na rukama od predugih sati sjedenja ostaju u džepovima, na stolici, u stijenama srca.

Nova odjeća klizi preko tijela, hladna, glatka, prevelika na mjestima gdje smo očekivali toplinu, preuska tamo gdje smo željeli slobodu. Vidljivi su tragovi prethodnog sloja, ožiljci, bora, mjesta koja još pamte bol i smijeh.

Mi smo tijelo koje se presvlači. Godina je samo odjeća. Na nama još stoji fina prašina starog sloja, u pregibima kože, pod noktima, u navikama koje kasne za tijelom. A novi kroj već traži ravnija leđa, drukčiji hod, sporije disanje. Mi smo toplina koja oblikuje materijal, ruke koje šiju šavove svoje pažnje, noge koje uče hodati u nečemu što još ne pristaje. Ako je presvlačenje bolno, osjetimo to poput zavoja koji se lijepi za kožu. Ako je odjeća kriva, hodamo nespretno, ali dalje. Ako se presvlačimo pred svima, svatko vidi tragove prošlog sloja, a skrivamo ono što još ne znamo nositi.

Ponekad presvlačimo kožu, ne samo odjeću, stari sloj odlazi, a novo tijelo uči svoje granice, nove pokrete, novi dah. I dok stojimo u tom trenutku između starog i novog, osjećamo svu ranjivost i svu snagu istovremeno. Kao da nam je koža i ožiljak i zrcalo. I neka nam ta nova, neudobna odjeća nosi bar jedan džep pun smijeha.

SRETNA NOVA GODINA! Karlo i Matija