U početku je postojala samo sigurnost. Ne mjesto, ne vrijeme, nego gustina trenutka u kojem se još može ostati. Ježić je tu sigurnost nosio u tijelu, u načinu kako se sklupča, kako osluškuje svijet kroz bodlje koje čitaju vibracije tla, vjetra i šaptanje lišća prije nego im povjeruje. Sve ostalo bilo je promjenjivo, šuma je disala otegnuto, kao da se sprema na odlazak, ili prebrzo, skrivajući nešto što tek treba doći.

U jednom tihom zakutku, gdje borovi njišu grane kao da pamte more koje nikada nisu vidjeli, ježić je živio po zakonima svojih sitnih potreba. Pronaći toplinu, izbjeći hladnoću, prepoznati trenutak kad se ne mora bježati. Njegov svijet bio je satkan od mirisa zemlje i suhog lišća pod trbuhom, od bodlji koje nisu prijetile, nego čitale svijet, svaka osjeća dah vjetra, svaku tihu pomisao nevidljivog prolaznika. I činilo se da je to dovoljno.

Jednog prosinačkog dana, kad je vjetar promijenio smjer i šuma za trenutak utihnula, zavukao se u gusto granje mladog bora. Bor je bio više od drveta, bio je graničnik između vremena i svetoga. Na njegovoj kori vidjeli su se tragovi starih ozljeda, nazubljeni ožiljci od sjekire, brazde groma, reljef svijeta u malom. Ljudi su ga, nehotice, doticali upravo tamo, mjestom gdje je bolest postala reljef, a ožiljak mapa.

Iglice su se razmakle taman koliko treba, kao da puštaju. Ježić nije znao da bor već pripada nečemu drugom, da je izabran i spreman napustiti vlastito vrijeme. Kad su ga ljudske ruke podigle, nije osjetio kretanje, nego pomak svijeta oko sebe, dok je on ostao na istom mjestu.

U kući se bor uspravio u dnevnoj sobi, pomalo nesigurno, kao netko tko se našao među strancima, ali odlučno trajao. Ježić se sakrio među granama, visoko, gdje se još moglo vjerovati da je ovo samo drugačija šuma.

Srce mu je kucalo poput šumske šiške koja otpušta sjeme u tišini, ne od straha, nego od čuđenja.

Svjetla su se palila i gasila, ali nisu grijala. Kuglice su visjele poput zaustavljenih planeta, u svakoj je bila druga verzija prostora. U jednoj od njih ugledao je sebe, manjeg nego što se osjećao, ali važnijeg nego ikad. Bio je svi ježići koje su ti ljudi ikada zamislili, a nikad upoznali. Taj prizor ga je smirio. Kao da je, nehotice, ušao u tuđu misao i tu pronašao utočište.

Ljudi su se kretali kućom poput nevidljive struje, smijući se, donoseći darove, ali između riječi bile su praznine koje govorile više od rečenica. Netko bi zastao, ne znajući zašto. Netko bi, prolazeći pokraj bora, osjetio potrebu da ga dotakne, upravo na ožiljku na kori, gdje je bio reljef nepoznatog svijeta. U njihovim očima bio je umor, ali i tiha nada da trenutak može potrajati. Ježić je osjetio kako se strah u bodljama povlači, poput vode koja pronalazi dublje mjesto.

Kad je večer ugasila glasove, kuća je postala prozirna. Zidovi su, barem na trenutak, zaboravili svrhu. Mjesec je ulazio kroz prozor, ostavljajući svjetlosne tragove po podu, kao da netko prolazi, ali ne želi da ga se vidi. Sat je kasnio, pa naglo sustizao sam sebe. U toj tišini, blagoj i gustoj, ježić se spustio niz deblo. Tepih pod šapama bio je mekši od mahovine, ali pamtio je toplinu, kao da je nekad bio šuma.

Nedaleko su stajale jaslice, malo ukrivo, kao da ih je netko zaboravio vratiti u pravo vrijeme. Slama je šuškala tiho, ali ne uvijek, ponekad bi se oglasila sama od sebe. Figurice su gledale u isto mjesto, ali svaka je vidjela nešto drugo. Među njima je postojao razmak. I taj razmak nije bio prazan. Ježić se uvukao u slamu i sklupčao. Na trenutak mu se učinilo da jedna figurica diše, tek toliko da ne nestane, ali san je već bio tu, ne ostavljajući sumnji.

Jutro je došlo bez najave. Sunce se zadržalo na prozoru dulje nego inače, kao da nešto čeka. Ljudi su se okupili, pomalo zbunjeni vlastitom radošću.

Netko je osjetio toplinu u prsima bez razloga i brzo ju potisnuo, jer nije znao što bi s njom. Netko drugi pomislio je na djetinjstvo, ali sjetio se samo osjećaja da je nešto bilo cijelo, prije nego što su riječi počele dijeliti svijet.

Kad je netko primijetio pokret u jaslicama, nije rekao ništa. Šutnja nije bila nedostatak riječi, nego prisutnost jezika koji se govori tijelom, težinom koja tone u pod, toplinom koja se širi među dlanovima. Bilo je potrebno vrijeme, tišina, čekanje, da se stvarnost sama složi oko tog malog, bodljikavog srca koje nije znalo da je čudo.

Tog jutra kuća je disala tišinom.

Riječi nisu bile potrebne.
Ipak, sve je bilo jasno.
Nešto se dogodilo.
Nešto što ne traži objašnjenje.
I što, ipak, ostaje dovoljno dugo da se pamti.

Matija Gerić