Što ako je srce poput stare šalice čaja, napukle od vremena, one koju ne bacaš jer još drži toplinu? U njezinoj dubini ne čeka odgovor, nego pitanje, samo jedno, dovoljno tiho da se ne nameće, dovoljno strpljivo da ne traži odmah ništa zauzvrat.

Ono ne dolazi naglo. Pojavi se poput prve kapi kiše na prozoru uma. Tap. Pa još jedna. I još jedna. Ne da probudi, nego da podsjeti. Da opere tanki sloj prašine koji se godinama taložio, neprimjetno, kao navika.

Zvuk je blag, gotovo sramežljiv. Prsti koji kucaju na vrata sjećanja ne traže da im se otvori, samo da se zna da su tu. Između dva daha širi se miris vlažne zemlje, onaj koji dolazi nakon duge suše, kad se svijet ne raduje, nego odahne.

Prozor nije samo staklo. On pamti dodire. Hladnoću pod jagodicama, krugove koje briše rukav, tragove koji nestaju čim ih primijetiš. Iza njega nema jasnog pejzaža, samo slutnja horizonta gdje snovi i strahovi stoje zajedno, bez reda, kao livade pod snijegom koje još ne znaju hoće li biti proljeća.

Kad pitanje konačno dotakne dno, ništa se ne dogodi odmah. Noć se protegne, gusta i spora. Zvukovi se povuku u sebe. Ostane samo vjetar koji prolazi kroz lišće kao misao koja ne zna kamo ide. Miris jasmina miješa se s hladnim zrakom, i uspomene, umorne, prestaju se braniti.

I tada, u tom zadržanom dahu između dvije misli, bez dramatike i bez potrebe da se išta objasni, pojavi se ono što je cijelo vrijeme čekalo:

Postoji li netko tko me voli čak i onda kad se više ne trudim biti lak za voljeti?

Pitanje ne traži odgovor. Ne podiže glas. Samo sjedne, kao netko tko je dugo hodao i napokon smije stati.

Ne kao odgovor, nego kao tišina koja više ne boli. Kao svjetlo koje ne osvaja, nego ostaje. Prve zrake dodiruju obzor, bojeći nebo neodlučnim bojama, kao da se i samo pita smije li. Negdje daleko ptica pogriješi ton, pa ga ispravi. Rosa na zraku postane vidljiva, gotovo opipljiva, poput ruke na ramenu koja ne traži objašnjenje.

U toj zori srce se ne raduje. Ono se smiri. Strahovi se ne rasplinu, samo izgube tvrdoću. Kao da je svaki korak kroz tamu bio nužan, ne da bi se stiglo, nego da bi se izdržalo.

Napukla šalica stoji na stolu. Još je tu. Još grije.

Dubina više nije ponor. Ona je vatra u kaminu koja ne pucketa glasno, ali drži noć podalje. Putnik koji hoda nepoznatom stazom ne gleda više u kompas,osjeti pod nogama lišće, vlagu, tlo koje popušta i prima. To je dovoljno.

Pitanje je učinilo svoje. Odgovor nije morao.

I možda je to sve.
Ne objašnjenje, ne sigurnost.

Samo trenutak u kojem srce ostaje budno, a svijet ne traži da se razumije.
Napukla šalica hladi se polako.
Para nestaje.

Ali toplina,
ona ne odlazi.

Ona samo prestane dokazivati da postoji.

Matija Gerić