Božić se ne približava ravno. Ne dolazi kalendarom ni datumom. On se uvuče. Uđe u kuću kroz pukotine, kroz kasniji mrak, kroz tišinu koja se zadrži u sobi kad se ugasi svjetlo. Uđe u tijelo prije nego u misao. I tada svi nešto očekujemo, iako rijetko znamo reći što.

Govorimo, čudo. Govorimo, nada. A zapravo čekamo da se nešto u nama prestane opirati, da se svijet, makar na trenutak, složi tako da možemo disati.

To čekanje ima svoj ritam. Ima zvuk. Škripanje parketa. Tiho zujanje žarulje. Udar vjetra o prozor koji ne traži dopuštenje. Ima i miris, prašinu pomiješanu s toplinom, brašno na prstima, kuću koja miriše na nešto što je bilo i što će se možda ponoviti. Čekanje zna biti toplo, ali zna i peći. Kao dlan koji dugo drži nešto teško, a ne pušta jer ne zna kamo bi s njim.

Karlo i ja ne razgovaramo puno o tome. Pripreme se događaju same od sebe. Kao da smo se unaprijed dogovorili, u nekom prostoru koji nije ovaj. Sređujemo kuću polako, bez žurbe. Krpa prelazi preko stola, ali ne briše sve. Neke mrvice ostaju, kao dokaz da je ovdje netko bio, da se ovdje živi. Pećnica diše. Vrijeme u njoj ide sporije. Sat na zidu kasni, ali nitko ga ne popravlja, jer što bi se uopće popravljalo, kad ionako kasnimo jedni za drugima cijeli život.

Primijetim da se Karlo smije drugačije. Ne onako kako se ljudi smiju kad žele da ih se vidi, nego onako kako se smije kad je sam sa sobom. Osmijeh mu ne dolazi odmah. Moraš ga pričekati. Kao odgovor koji kasni, ali kad dođe, znaš da je istinit. I tada shvatim da se nešto događa, ali nemam ime za to.

Dugo smo čekali čudo. Ne strpljivo. Očajno. Čekali smo da nas svijet prihvati bez objašnjenja. Jednog običnog tatu i njegovog posebnog sina. Čekali smo da netko kaže, u redu je, bez onog dodatka koji uvijek boli. Nadali smo se tom čudu, vjerovali da će doći izvana, da će se pojaviti u nečijem pogledu, u rečenici, u odluci koja nije protiv nas.

I svaki put kad bismo pomislili da se nešto pomaknulo, svijet bi ostao isti. Tvrd. Uredno ravnodušan. Kao zid koji ne mrzi, ali ne propušta.

Tada sam mislio da je to poraz. Danas više nisam siguran da porazi izgledaju tako.

Jer možda se čudo ne događa tamo gdje ga tražimo. Možda ne dolazi glasno, s dokazima. Možda dolazi prerano, prije nego što znamo da ga tražimo. Možda se dogodilo onda kad sam prestao pitati zašto baš mi, i počeo živjeti s onim što jest.

Možda je čudo upravo ovo, da smo on i ja ostali. Sami. Zajedno. Bez publike. Bez potvrde. Kao dvije misli koje se ne slažu uvijek, ali se ne napuštaju. Kao dvije rečenice koje nemaju smisla odvojeno.

U tom shvaćanju nema euforije. Nema glazbe. Srce se ne raduje glasno. Ono se smiri. Kao da je prestalo tražiti izlaz. Kao da je shvatilo da nema kamo otići, jer je već tamo gdje treba biti.

U toj tišini čuje se naš pas Bubi. Njegovi nokti po podu, njegovo okretanje u krug prije nego legne. On ne postavlja pitanja. Ne čeka čuda. Čuva prag, čuva noć, čuva ono malo mira što smo uspjeli složiti. Dam mu još jedan keks, iako znam da mu ne treba. Ali ponekad ne dajemo zato što je potrebno, nego zato što možemo.

I tada se pitam, što je to što još čekamo?

Ako već svaku večer imamo zvijezde, makar ih gledali kroz prozor, kao nešto što je tu, ali nedohvatno. Ako već imamo priliku poljubiti biće koje nam je sve na svijetu, iako taj poljubac ne rješava ništa osim tog trenutka. Ako već dišemo, ponekad teško, ponekad na preskok, ali dišemo.

Čudo smo mi sami.

Izdržati dan koji ne obećava. Podnijeti pritisak koji nema ime. Nositi teret koji se ne vidi, ali se osjeti u kostima. Boriti se bez aplauza. Preživjeti bez potrebe da itko primijeti. To nije mala stvar. To je cijeli jedan život.

A Božić?

Božić nije odgovor. Nije nagrada. On je podsjetnik. Na sve što smo već prošli i još stojimo. Na žaruljice koje svijetle u sobi ili gdje god ih netko postavi, nesavršene, treperave, neke pregore prerano. Kao ljudi. Kao mi.

One ne pokazuju put.
One samo govore: Još si ovdje.

I ponekad, možda baš najčešće,
to je jedino čudo koje postoji.

Matija Gerić