Stojim između njih, i cijelo moje tijelo zna zašto.
Ne mislima, nego leđima, koljenima, prsima. U meni su pohranjeni njihovi tragovi. Stara godina me dodiruje tamo gdje sam bio najdulje umoran. U ramenima u kojima sam nosio tuđe tišine. U dlanovima koji su se navikli puštati. Njezini prsti prelaze preko mene kao preko starog rukopisa, čitaju ožiljke, zadržavaju se na mjestima gdje sam učio kako ostati.

Moje tijelo pamti nju bolje nego ja. Pamti težinu dana koji su se slagali jedan na drugi, pamti noći koje su prolazile kroz mene bez sna. U kostima mi još stoje njezine zime, u koži njezina ljeta. Svaki put kad udahnem, osjetim njezin ritam, spor, gust, pun svega što se dogodilo.

Nova godina stoji blizu, ali me još ne dotiče. Gleda me kao nešto što treba upoznati polako. U njezinoj blizini tijelo mi postaje lakše, kao da se neki tereti sami odvajaju. Dah mi se produbljuje. Prsa se šire. Kao da me pita: Što želiš ponijeti sa sobom, a što si spreman ostaviti u koži koja se mijenja?

Zvijezde iznad nas pulsiraju poput sjećanja pohranjenih ispod kože. Svaka me podsjeti na dodir koji me oblikovao, na zagrljaj koji je ostao u mišićima, na gubitak koji mi je promijenio držanje. Tijelo je sve zapamtilo, čak i ono što sam zaboravio oprostiti.

Oproštaj Stare i Nove godine događa se kroz mene. Kad se njihove ruke susretnu, osjećam kako se nešto otpušta u mojim leđima. Kao da mi kralježnica popušta, kao da se vrijeme isteže i oslobađa prostor. Stara godina mi klizi niz kožu, ostavlja toplinu, ali više ne pritisak. Nova godina mi polaže dlan na prsa, ne da me uzme, nego da osjeti kako kucam.

U tom dodiru nema žurbe. Tijelo prepoznaje istinu prije riječi. Zna da je preživjelo. Zna da može dalje. Sjećanja ostaju, ali više ne bole isto. Smjestila su se tamo gdje pripadaju, u tkivo, u dah, u hod.

Kad se Stara godina udalji, ostajem uspravniji nego prije. Ne lakši zato što sam zaboravio, nego zato što sam zapamtio dovoljno. Nova godina mi prilazi i ja joj dopuštam da me dotakne prvi put. Koža se ne opire. Tijelo zna. Nije početak bez prošlosti, nego nastavak koji je spreman nositi manje straha.

I dok stojim pod zvijezdama, shvaćam,
nisam samo svjedok njihova rastanka.
Ja sam mjesto na kojem se to dogodio.

Matija Gerić