Međutim, iz tih Pukotina, iz kojih nahrupljuju Noktaumovi Prizori, rađa se neka nova Nada. Naime, iz tih Pukotina dolazi i nešto Sveto, nešto što je Svijet oduvijek čuvao, od samog trenutka Stvaranja. To Sveto nije Stvoritelj, nije Duh, nije Čarolija Magije - to je Čežnja samog Svealana za ispravljanjem, za zaštitom. Ta Čežnja vidljiva je u Djetetu koje stoji u samom njegovom središtu.

Pojava Djeteta Vremena nije Tamna, nije bučna, nije prijeteća ... to je tek treperava, tanka i nježna Svjetlost koja ne pali Pukotine, već ih liječi ... Tamo gdje Noktaum Razdvaja Aksebenka Spaja - ona pokušava vratiti Smisao, Red, Šutnju koja pokušava Umrijeti!

Akseben nije Alis, Akseben nije Stratima, nije Vikarina, nije Pomazanik ni Izbavitelj ... ona je Balans, ona je jedina sposobna stati između Suprotstavljenih Stvarnosti i odlučno im kazati: Stanite! Morate oboje Stati! Zato u njezinoj blizini Vrijeme usporava, smiruje se, jer prepoznaje je kao svoju unuku, kao Baštinicu Vremena. U njezinim očima, koje su skrivene u bezbrojnim obličjima u kojima se pojavljuje, Svijet može vidjeti sebe - Onakvim kakav bi mogao biti ... samo, ako Preživi!

Na Vidocrtu već se bore dvije Alis, jedna ogromna, sputana Tamom, ruši i raste poput Oluje - Noktaum koji jede i guta sve mogućnosti; druga tiha, poput skrivenog plamena, još uvijek slaba i krhka, ali svenazočna - Akseben sposobna vratiti Ravnotežu. Njihovo približavanje donosi Strah, Svijet se svija i lomi ... (athu. Koliko će vas hrabrih pohitati na Bojno Polje Vječnosti ...)

Ipak, Svjetlotvorci se hrabro okupljaju oko Alantaela, Noćurice to primjećuju prve od svih Bića i Čudobića, slijede Divanu ... Sudbina Svijeta rađa se u Sukobu! To što dolazi je Kraj kakav Svijet još nije vidio i zapamtio ... Dolazi Početak koji se ne može izbjeći!