Te Noći, dok je mirno spavao, Alantael se odjednom prene iz Sna i skoči na noge. U njegovim Holodvorima stajali su Arkonti i Steluari zajedno te ga šutke promatrali. Arkont Mirmidon, najstariji među blještavim i svjetlucavim Bićima Svjetla upozori Alantaela: Kavaliru … nemoj miješati Krv Svjetlosti sa Sjenom! Njezino Srce poznaje Vrijeme koje ti nikako ne smiješ otvoriti!

Odjednom, vrata njegovih Holodvora malo se odškrinu, a potom otvore se širom. Kavaliru … vidjela sam djevojčicu opet! Ona dolazi i traži tebe! Na vratima je bila Divana … Kako je izbjegla Redimire (athu. Noćni Pozornici slično Noćobdijama, nekakvi čuvari, stražari …) koji čuvaju ulaz u Holodvore? Bilo je prvo pitanje koje je protutnjalo kroz glavu Alantaela, a onda on postane svjestan da je to bio sve, Arkonti, Steluari i Divana na njegovim vratima, samo kratkotrajni San koji ga je na trenutak svladao.

Alantael je polako, ali sigurno počeo shvaćati svoju ulogu i razumjeti događaje koji su se nizali jedan za drugim. Više ništa nije se događalo slučajno: Dijete Vremena pojavilo se u Albalini i kretalo se između Alantaela i Divane, njih dvoje postali su dvije niti u tkanju Djeteta Vremena.

Pala je još jedna Noć koja je ugasila Dan iznad Vrištokrešta, čiji vrhovi parali su samo Nebo, ali te Noći koja je bila neobično tiha unosila je neki nemir među Svitonosce. Noćobdije i Redimiri kretali su se ubrzano, San nikome nije dolazio, a i oni koji bi sklopili oči budili su se na svaki zvuk Noći.

Alantael je pratio Divanu u središnji dio Dvorodoma koji je tek bio obnovljen. Njihovi koraci po Pristupniku odzvanjali su u toj tihoj Noći - nešto se događalo, nešto što se događalo uvijek kada su Vratovremi u Vremenskim Poremećajima. Onda se to dogodilo! Kamenje od kojeg je nekada bio zazidan Stolnik Lirianki, sada je skupljeno u jednu manju pomoćnu prostoriju na zamolbu Divane. Upravo tu se nešto čudno događalo, Alantael je pozvao Divanu i tražio od nje objašnjenje kad se na zidu prostorije pojavio rez, Pukotina Vremena, ne svijetleća, ne tamna, već nekako tiha - kao da je Svijet počeo disati unatrag.

Aer se počeo vitoperiti (athu. izvijati se, izbočavati se, kriviti se ili iskrivljavati se, Athumanunh tom pomalo neshvatljivom riječi opisuje radnju savijanja, savijanja ili savijanja u obliku) i prestajao je biti normalno ravan, sve je više postajao nenormalno zakrivljen. Vani, na Ninebu, ništa više nije bilo kako bi trebalo biti - kao da su se Stelari pomaknuli, kao da i oni proviruju i gledaju.

Divana nesvjesno uhvati Alantaelovu ruku, učinila je to bez straha po prvi put, učinila je to nesvjesna onoga što čini. Tada iz Pukotine iskorači malena djevojčica. Imala je kosu boje Aroarka (athu. zora), no, nije to zlatna boja ako ste na nju pomislili, to je boja koju Athumanunh opisuje poput - posljednja nijansa u nizu između Sna i Jutra! Haljinica joj je bila malo predugačka, tkana od tkanine koja mijenja oblik poput vode.

Bila je bosih nogu čija stopala nisu ostavljala nikakav trag, ali pod po kojem je koračala na trenutak bi zasjajio - nekako kao da se sjeća nekog davnog Svjetla ... Njezino lice bilo je dječje, ali oči ... oči kao da nisu pripadale ovom Vremenu. Alantael spusti ruku prema Oštrosijeku koji je na njegovo čuđenje ostajao miran, nije svjetlucao, nije vibrirao ... iako se Alantael nije bojao ni Tame, ni Smrti, ni Demona, ni Zla - nije mogao odrediti što vidi, a Srce mu se steglo u grudima.

Divana se spusti na koljena, raširi ruke suznih očiju: Alanala (athu. čitaj Akseben) ... ti si ... doista stvarna! Djevojčica je Divanu gledala s prepoznavanjem, ali bez osmjeha, a onda se obrati Alantaelu: Ti, ti si razbio Stolnik! Uništio si Uspomene, a sada tvrdiš kako samo proučavaš i pališ Svjetlo ... zapravo, ti ne razumiješ Sjenu! Zašto me tražiš, Kavalir koji se boji vlastitog Srca!

Alantael osjeti prodor u Dušu - nešto kao pogled kroz njega, ne u njega ... Alantael zbunjen promuca: Ja ... ja te ne tražim, nisam ni znao da postojiš ... Djevojčica ga prekine: To neće promijeniti ono što je već Zapisano! Divana radosna, suznih očiju, osjetila je kako iz Alantaela počinje izbijati - Istina! Divana upita: Aksebenko, zašto si se vratila? Nakon Propadanja Kruga Liriona ti ... ti si opet tu. Djevojčica spusti gard i pogled: Zato jer je On probudio Njega!

Sada Alantael ukočeno upita: Koga? Koga sam probudio? Djevojčica mu mirno odgovori: Noktauma! Njega si probudio kad si razorio Stolnik i sad ćeš se morati boriti s Njim, ali trebat će ti njezina pomoć, slušaj je ... rukom pokaže na Divanu.