Skokoznost (athu. SKOK ovi kr OZ Real NOST, jednostavnije - Putovanje kroz Vrijeme) je pojava koja se događa u trenutku kada Realnost Puca (athu. Prasak Nebeskih Vrata).

Napad Noktaumovih Odjeka polako se stišavao, Svjetlonoše i Noćurice opetovano čuju otkucaje vlastitog Srca, poprište južni dio Redokama Gradine Nizobran bio je oštećen nakon sraza ... kamene gromade još uvijek su podrhtavale, Kavaliri i Noćurice stajali su zadihani, posuti Prahoprašinom Magije, Odjeka i Vatre.

Alantael začuđeno upita Divanu: Čije je ovo dijete, odakle se pojavilo ovdje? Divana je otirala prašinu Magije sa svojih dlanova, a onda se okrenula Alantaelu: Nije prvi put kako je vidim, vidjela sam je u Dolini Dvostruke Sjene, viđala sam je ovdje u tvojoj Gradini ... bila je i na Pristupniku kada si došao po mene prije nego je Noktaum otvorio Pukotinu.

Divana pogledom preleti Zidobranom Kruništa i napokon odgovori: Pojavi se uvijek kada Realnost Puca i granica postaje tanka te propušta sve što ne bi smjelo ući u Stvarnost ... međutim, ne bi se trebali bojati Djeteta, jer ono nas upozorava svojom pojavom uvijek kada je Noktaum blizu ... ili, možda, ne znam Noktaum se uvijek pojavi kad se pojavi i ona.

To dijete, s tim očima koje ne pripadaju Svijetu Poznatom, kao da ih upozorava, kao da ih vodi, kao da ih voli ... bila je to Akseben Putovremka koja se prikriva čak i od vlastitih roditelja (athu. Divana i Alantael) - morala je jer Stvarnost više nije bila sigurna!

Te Noći, kada je Erodah Aktialana cvilio kroz gredišta krovova Gradine Nizobran, Divana je spavala u Dvornicama Braništa. Jedan Holodvor Pozornika na brzinu je prilagođen za njezin smještaj, a Divana je umorna zaspala uz neki čudan osjećaj kako je nešto- netko s njom u Holodvoru ... nešto- netko njoj dobro poznat, ali nestvaran, nemoguć ...

Tijekom Sna iznenada se našla u nekom zrakopraznom Prostoru, Prostoru bez Tla, bez Neba, bez Težine i bez Vidocrta. Boja koja je prevladavala nije bila blijeda, nije bila mrtvobijela, bila je živobijela ... Sve je bilo bijelo poput nekakvog treptaja Svjetlosti između dva otkucaja Stvarnosti. Magija u njoj i oko nje je divljala i tada je napokon ugledala Dijete!

Dijete je stajalo samo nekoliko koraka dalje od Divane, ali kao da joj je u svakom novom Snu sve bliže! Iako je bila okrenuta licem prema Divani, Divana nije mogla raspoznati to maleno lice koje je bilo umotano u neko prozirnu svjetlosnu Sjenu ... lice je ostajalo nejasno, oči neopisive - kao da se Svjetlo i Tama žestoko sukobljavaju i bore se uobličiti to lice.

Tko si ti, ... dijete? Šaptom pita Divana iako već zna odgovor koji nikada ne dolazi. Dijete joj se približi, Divana osjeti toplinu - nije to bila tjelesna toplina, bila je to neka bliska toplina ... gotovo majčinska. Divana kao da poznaje to dijete, kao da pripadaju jedna drugoj ... ali Elos Aroarka (athu. Svjetlost Zore) baš tada stane gurati svoje ružičaste duge prste kroz zidove Sna ... Jutro se budi, a Dijete samo uz osmijeh dobaci Divani: Ne još!