Jedne Noći, obilazeći Noćobdije na Redokamu i Kruništu Albaline, Alantael je primijetio kako jedan od kamena razbijenog Stolnika svjetluca. Alantael je prišao i dodirnuo kamen – istog trenutka pojavio se Gledopog (athu. vizija): svjetlokosa djevojčica stoji između porušenih Kulobrana i gleda prema Nebu koje gori.

Kroz Strijelnice Redokama iznenada hukne Aer, a zvuk se pretvori u tihi glas: Nije mrtvo sve što se ugasi … Ne spašava sve što svijetli … Alantael se trgne i odmah se uputi u Dvornice koje su bile dodijeljene Divani. Nakon što je pokucao na vrata i dobio dopuštenje za ulaz, Alantael se obrati Divani odmah s dokova vrata: Što ti znaš o Djetetu iz kamena Stolnika?

Divana je šutjela, a onda tiho odgovorila: Rekla sam ti neki dan, ali ti ne slušaš! Sada si je napokon i ti vidio, ona lako prolazi kroz Pukotine Vremena, čak ni Arkonti ne mogu je vidjeti kad to radi … Da, bila je s nama kad smo pokušavale obraniti Stolnik od tebe.

Alantael je ostao zatečen i zbunjen: Nemoguće! Zašto je onda ja nisam vidio? Dijete Vremena pripada drevnim Vidoslutnjama, ona ne može biti Stvarnost! Divana se pridigne iz naslonjača i približi se Alantaelu: Kavaliru, tvoja Stvarnost je u ogledalu Vremena, a tvoj ponos i dužnost prema Svjetlu okamenjuju ti Srce … Dopusti mi da ja gledam za tebe! Ja ipak vidim više od Tebe, miljeniče Svjetla …

Nakon tog noćnog posjeta Divani, Alantael je sve više vremena provodio s Divanom, neki od njegovih najbližih Odanika postajali su zabrinuti zbog toga, ali on ih je redom razuvjeravao: Njezine priče nisu prijetnja nama ni Svjetlu, njezine riječi su kao Melodija Istine.

Ipak, duboko u sebi Alantael se mijenjao – osjećao je da njegovo poslanstvo po kojem mora pregaziti Noćošumu, polako postaje pitanje … Treba li on slijepo poslušati zapovijed Nebesnika, ili ipak, prvo dobro razmisliti o Tami koja prebiva u toj Čudošumi …