PRIČA O  JESENKI MOGA DJETINJSTVA...

 

I.

 

*

IN MEMORIAM GORAN BARE

 

Proljeće je postalo jesen,a zima će, možda, postati ljeto. I obrnuto. Ili...Unatoč i usprkos svemu,u skladu s mojim začudno neponovljivim karakterom, jesen me uvijek neodoljivo podsjeća na šarmantnu gđicu.Jesenku iz moga djetinjstva...Bila je, tako jedna gđica. Jesenka iz vrtića,čije ime,nažalost, zaboravih. No, nisam zaboravio da me je, upravo ta  mlada odgojiteljica iz vrtića, redovito posjećivala zajedno s grupom djece. Dolazili su i sa sobom  donosili razne slatkiše i darove. U sjećanju su mi najupečatljivije ostale lutke izrađene od nešto vune i plastičnih čaša u kojima je bio popijeni jogurt. Navedena vesela skupina redovito me je posjećivala u našem obiteljskom stanu.Oko mene se valovito širila Ljubav,a ja sam kontinuirano bio zaljubljen...Vrijeme sam provodio slušajući glazbu s radija,čitajući slikovnice i knjige ili gledajući TV program. S raznih strana pameti mene i roditelja,  stizali su" strašni savjeti". I njih sam slušao. A cijelo vrijeme sam ponovno,ponovno i ponovno - na Putu u potrazi za zdravljem - bio u stalnom i dragom prijatelju gipsu. Gips je svakim danom postajao sve šareniji od mnogobrojnih potpisa,ali nije zato bivao lakšim. Naprotiv, još me je počela boljeti i peta desne noge. Kada su gips napokon skinuli, liječnici su na stopalu moje desne noge ugledali duboki i nezalječeni dekubitus. Sve je ovo,nažalost ili nasreću,istinita priča iz dijela moga života. No, ne volim kukati. Već sam previše pisao o boli. Da se vratim na temu jeseni. Jesen bi trebala biti puna boja,topline i plodova čovjekova rada.No ,opet ja... Ne mogu bez Jesenke,to je, valjda, posljedica moje samoće i usamljenosti. Moja majka i asistentica mi svakodnevno nesebično pomažu. Ali, to nije to.Nadam se da razumijete što želim reći! Možda bi mi u pronalaženju zadovoljavajućeg  rješenja mogla pomoći AI ili Peta dimenzija...