Redokam Kamenzida i cijeli prostor Kulobrana (athu. citadela, branič-kula) bili su opetovano oslobođeni Tame, barem prema Pismoznancima Svjetla Svitonosaca, a cijeli Prostor mirisao je na opojni, ali istodobno i umirujući, duboki, zemljan i drvenast miris s podtonovima Kisutusa ... cijeli okolni Krajobraz bio je osvijetljen prvim svjetlima Aroarka.

Međutim, u unutrašnjim dijelovima Redokama, negdje između kamena i Tišine, još uvijek je tinjalo nešto drevno, staro ... jako staro. Alantaela su u korak pratili Ranarnici i Vidari (athu. možda prvi liječnici i njegovatelji ranjenih i povrijeđenih nakon bitke), Alantael je pronašao Divanu, nju je i tražio. Divana je bila teže povrijeđena, ali živa, njezine oči još uvijek su mutno svjetlucale svjetlima Magije ...

Alantael naloži Ranarnicima: Spasite je! Ova djevojka poznaje Magiju koju mi ne razumijemo ... možda nas nauči kako shvatiti tu Magiju! Podignite šator-bivak pored mojeg, vidajte joj rane i brinite se za nju! Tako je Divana postala zarobljenica Svitonosaca, ali ona je i dalje ostala Tiha Vidoslutnica Budućih Dana. Svjetlozraci Albaline svijetlili su jače, sjajnije i moćnije kad bi se Divana prošetala pored njih ...

Još jedan miris, miris topao, nježan, zanosan - nekako ženstven, klasičan, cvjetni ... miris Oleje Siringe (athu. trebao bi to biti miris jorgovana) budio je emocionalne i duhovne ravnoteže te eventualne potištenosti kod Svitonosaca. Najstariji Galanter, Odanik Malantan, ovako bi opisao taj miris - kada ta Noćurica odjene pamovatnu (athu. Pamuk) haljinu, koža joj divno miriše na Cenus i lagani Aer ispunjen mirisom rascvjetane Oleje Siringe.

Iako Divana nije bila sputana i zatvorena, dozvoljena joj je šetnja cijelim Braništem Jakotvrde, ona se nije osjećala slobodnom. Te Večeri, u smiraj Dana, Divana je sjedila u Tišini, ogrnuta sivim ogrtačem koji je svjetlucao u nekom tamnom tonu ... njezine oči nisu bile prkosne, bile su smirene, duboke, kao površina vode u Grabovodima Albaline. Alantael je neprimjetno prišao Divani i potajno promatrao taj pogled koji je izgledao kao da pamti sve što je ikada palo u njega.

Alantael napokon progovori: Znaš li koga si pokušala zaštititi u ovom prostoru Braništa Redokama? Divana se lagano okrene i mirno odgovori: Ako si pomislio na Stolnik griješiš Kavaliru! Pokušala sam zaštititi Dušu koja je prebivala u Stolniku. Dušu koja je u njemu živjela kao uspomena na nešto što je Svijet Poznati zaboravio. Alantael nastavi: Uspomene! Uspomene mogu biti otrov, Konteso! Ja samo pokušavam obnoviti Svijet Svjetla ... Divana ga naglo prekine pogledom u oči: Kako ćeš znati što obnavljaš, ako ne znaš što si srušio, razorio, uništio ... Kavaliru Svjetla!?

Nastala je Vrišteća Tišina koja je potrajala neko vrijeme. Alantael je bio iznenađen, nije znao što odgovoriti ... jednostavno je samo proučavao oči Divane i pokušao shvatiti njezine riječi koje mu nisu izgledale kao otpor, pobuna ... bile su to jednostavno razumljive riječi.

Po prvi put Alantael je posumnjao: Je li Svjetlo koje on opetovano pali u starim Jakotvrdama doista čisto - ili je to njegovo Svjetlo samo snažnije i ubojitije od Magije i Tame koju je ovdje zatekao, ali ih nije razumio ...