U najdubljoj prostoriji Kriptodvora (athu. velika skrivena prostorija), u skrivenom Zbiroknjigu (athu. odgovara knjižnici) Svjetloreda, na mjestu gdje počiva i spava sve što se ne smije razumjeti, Alantael i Divana stoje jedno pored drugog i razgovaraju.

Odore i ogrtači šušte im pri svakom pokretu poput mrtvog suhog lišća drveća, a na kamenom stolu ispred njih – Kordožig ispisan nepoznatim Slovožigovima. Kordožig je zamotan pozorno, zatvoren i zategnut crnom trakom, kao da zadržava dah. Alantael prvi prekine tišinu koja nije ni bila prava tišina, jer cijeli Kriptodvor kao da je šaputao, a nitko nije govorio.

Možda ga ne bi trebali otvarati, Divana! Divana ga pogleda te ga ispravi: Nije pitanje bi li trebali, Alantael. Već tko bi smio i tko to može! Odjednom opet se pojavi tajnovita malena djevojčica, iznenada, neočekivano, nitko od njih dvoje nije ni bio svjestan kako je ušla i odakle se stvorila.

Kosa joj je svjetlucala poput Finopraha Vremena, njezine oči kao da gledaju kroz zidove, Kordožig počinje podrhtavati, kao da se kamen ispod njega trese: To on mene zove! Uz smiješak progovori djevojčica glasom koji je više sličio melodiji.

Divana se malo trgne, njezin iznenadni zaštitnički, gotovo majčinski, instinkt kao da je pokušao stati između djevojčice i Kordožiga … Traka se sama odveže, a stari Skriptospis (athu. može se prevesti i kao manuskript) zašušti poput krila noćnih ptica.

Kriptodvor postane hladan, a dah Alantaela, Divane i djevojčice pretvarao se u Parodim (athu. vodena para). Divana još jednom pokuša zaustaviti djevojčicu: Malena, ne moraš … Ona se samo nasmije i odmota Skriptospis. Taj njezin osmijeh nije bio osmijeh djeteta bio je to osmijeh Nekoga Tko se sjeća Budućnosti!

Čim je djevojčica dotaknula Kordožig, Svjetlost i Tama jednostavno su eksplodirali istodobno! Udarni val pogasio je sve Žarsijale po zidovima. Alantael je bačen od udara na koljena, Divana je jedva držala oči otvorene, samo je djevojčica ostala stajati uspravno i potpuno mirna.

Na stranicama Skriptospisa pojavili su se Stelari umjesto Slovožigova, a potom su se čuli zvukovi i govor Sjena koji je sličio jeziku davno prije spaljenih Vremenskih Epoha ... Vrijeme se počelo ponašati kao mačka koja se ljuti. Bila je to priča koja je bila starija od Vremena! Bila je to priča Piramida koje se ipak boje Vremena!

Odjednom, iznenada, djevojčica tiho progovori: Dolazi, On dolazi! Divana začuđena odmah klekne pored djevojčice i zabrinuto upita: Tko dolazi? Tko je On? Malena opet mirno odgovori: Onaj koji jede putove! Osjetio je kako se Kordožig otvorio ... Divana zgrabi djevojčicu i privije je uz sebe.