Kako je čudesno blaga ova čežnja koja se prelama na rondou susreta i rastanaka koje preživjesmo prošlih godina. Još uvijek čujem zvon zvona iz katedrale sjećanja, iz Platonije koju osmislih u duši u vremenu tugovanja. Osluškujem korake tugaljivih uspomena koji nestaju među redovima ovog teksta i osjećam obnavljanje ritma starog postojanja. Ovo je priča o tebi i meni bez primjese sladunjavih izričaja koja darovah promrzlim pticama u danima duševnih previranja. Ne volim riječ obećanje, znam da ju ni ti ne cjeniš. Obećanja sputavaju čežnje koje izviru iz trenutaka sreće. Praznina značenja te riječi se zrcali u mjesečevim mjenama, u plimi i oseki čulnosti, u čujnosti vrtloženja gejzira nadolazeće topline u budućim trenucima. Osjećam blizinu tvog zvjezdanog tijela i osjećam kako me kvantiziranu odnosiš na trg ptica na kojem smo pronašli riječi ispisane u herojskim zanosima umrlog pjesnika. Hranili smo se stihom koji se ogledao u očima bijelog galeba koji nam je objavio vrijeme rađanja u snu čovjeka koji je umro za ideale. Mi živimo ideale i znamo da se zbog njih izgara na tihim lomačama inkvizitora istina. Stojimo kraj Fontane di Trevi i bacamo kovanice da bi se vratili u vječni grad i uživali u nježnosti vječnosti. Djevičanski izvor se pretače u kapljice vode koje romore o porijeklu vremena i titraji prostora nas odnose na trg cvijeća da osjetimo miris iskona i čujemo zornicu zlatnom dobu koje koje se objavilo našim susretom na obroncima sna i zbilje. U preponama trenutka ćutim u tebi lovca i postajem plašljiva srna koja te mami u čarobnu šumu božanskih pohota. U tvojim očima se rađa vječnost  koju pretačeš u rujno vino kojim si opijao krčmarice u noćima prije mene. Slutim moć te opojnosti i prepuštam se snazi gorštačke pjesme kojom uranjaš kao Exkalibur u moju dušu. Osjećam razlijevanje poriva ženke staničjem žudnje, čujem urlike probuđene zvjerke koju uspavah u noćima prije tebe i predajem se pohlepi tvojih dlanova. Nutarnje nebo tutnji olujom oblaka punih neisplakanih suza, blješti munjama iznjedrenim iz ognjila strasti. Vršcima prstiju prebireš po strunama podsvijesti, skladaš sonatu od snova i vraćaš me u Erosovo carstvo iz kojeg pobjegoh tražeći izvorište ljepote. Osjećam lažnost usiljene čednosti koju nosih kao krinku da sakrijem ranu izbodenu sudbinskim kopljem tužne žene. Raskrinkavaš mi dušu, na stigmu tugovanja stavljaš tek procvale mimoze ubrane u perivoju žuđenih sanja i uvodiš me u  svijet satkan od rapsodije nepostojećih boja, u svijet ljubavi.

http://sretan-trenutak.blogspot.com