Jedan davni rondo, poezija kojom izričemo vrtnju i ponavljanje, vječni ples na strunama božanske svijesti me vraća u vrijeme prvih duševnih nemira.

 

 

Njeno je tijelo čudesna slika,

tek zrcaljenje dugina lika

što ga ljubavi, nebo dade,

tihi šapat i božji glas dušu slade

odsjaj srca u zrcalu snova,

ljepota u tajni njenoga zova,

jecaj boja, to je božje volje djelo,

kristal sreće, to titravo nebesko tijelo.

 

U dubini svijesti snene, ona dušu zove,

kroti bjes, uvijek božanski smjelo.

Moje ljutnje zaboravom plove,

u suzama rijeke zlatne

prestaju biti delikatne.

Iz njedara njenih iskri tajno vrelo

i postaje volja moja, uma moga djelo,

kristal sreće, to titravo nebesko tijelo.

 

Čuvarice duše moje, željo bajna,

ti utjeho, sa Olimpa bakljo sjajna,

ti krotiteljice rasplamsane kose,

očiju boje snova što bjesu prkose,

zvjezdani prahu, istino rođena iz časti

ti beskraju dobrote u tvojoj sam vlasti.

Ti šapatu svete poezije, ti božje volje djelo,

kristal sreće, to titravo nebesko tijelo.

 

 

 

 

Kada u noćima zvijezda padalica promatram kozmičke nedohvatne skute pričinja mi da na obroncima svjesti prepoznajem siluetu tajnovite ruke koja na smaragdnoj ploči još uvijek kozmičke zakone piše. Rondo sreće, samsara, ta bezvremena ljubavna igra života i čovjeka, se svojom vrtnjom uvijek na početak vraća i vrtlogom nebeskog vretena sjedinjuje sve u jedno, dokazuje da smo mi bili i prije, da nas svemir nikada iznevjerio nije, da smo trajali u svjetlosti dalekih zvijezda, bili zrnca pješčanih pustinja, dašak vjetra iznad surih hridi, kapljice u valovima oceana. Bez prošlosti i budućnosti u ovom ovdje i sada, u ovoj kapljici vremena se iskri cijela kozmologija. Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu i ja u bljesku začuh šaputavu svjetlost kojom nebo dokazuje tu istinu. Postajem sudionik trenutka i u kristalnoj kugli osjećam bestežinsko stanje, spoznajem da tijelo nije čvrsta materija i da tek igrom svjetlosti i sjena, u kapljici svevremena živim privid zemaljskog čovjeka. Uranjam u djelić sebe same i budim se na malenoj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi, osluškujem titranje vlati trave i šaputavi miris latica ruža i čujem svoj glas kojim sam na obroncima trenutka pozdravljala vilu svitanja. U tom djeliću vremena izrastah u kristalni cvijet u kojem se zrcalila vječnost i još uvijek nedosanjani Einsteinov san.  Osjećam kako se zlaćana spirala izljeva u osjećajni vir, kako sjedinjuje zvjezdani prah u alkemijski pir i simfonijom snova otvara vrata katedrale u kojoj sam krštena zemaljskim imenom.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com