Osnovu rimskog kalendara činila su dva dana u svakom mjesecu: Kalede (koje su predstavljale prvi dan u mjesecu) te Ide (petnaesti dan marta, maja, jula i oktobra, odnosno trinaesti dan u ostalim mjesecima). Riječ kalendar i potiče od Kaleda, a Ide danas simboliziraju dan opasnosti. Prema Plutarhu, nekoliko dana uoči smrti prorok je upozorio Cezara: Čuvaj se martovskih Ida. Petnaestog marta pred senatom, ne znajući da ide u smrt, Cezar je proroku rekao, evo stigle su i martovske Ide.

Prorok mu je odgovorio, još nisu prošle. Toga dana su ga zavjerenici predvođeni Brutom i Kasijem brutalno ubili. Cezara je navjerodostojnije ožalio Shakespeareov Marko Antonije koji je Rimljanima, prijateljima, zemljacima poručio da je došao sahraniti Cezara, a ne hvaliti ga te da zlo koje

ljudi čine živi i nakon njih dok se dobro često pokopa s kostima. Shakespeare i Marko Antonije naučili su nas da samo u literaturi može literarna retorika smiješana od ironije i patetike izazvati odjek u masi. Jer nakon ovog govora gomila je zaplakala za Cezarom kao da iza njega ostaje samo dobro.

Mog djed Roman Barl nije ubijen, ali je u svitanju martovskih Ida njegovo veliko srce prestalo otkucavati ovozemaljske trenutke. Rođen je davne 1895 godine u najljepšoj uvali na svijetu u gradu u kojem slušamo simfoniju mora i pozdravljamo sunce. Napustio je rodni grad kada su njime zavladali stranci. Bio je ratnik svijetlosti, ponašao se ponekad kao voda, proticao nezaustavljiv između prepreka na putu. Na bojištima su ostali tragovi njegovih koraka, u kaznionici tragovi njegovih suza. Bio je suđen jer je dušom i srcem volio zemlju u kojoj je rođen. Bat tuđih nogu ga nije mogao smrskati, niti ga je bodež tuđih riječi mogao probosti. Najmoćniji mač, glas toga vremena nije mogao ostaviti ožiljka na njemu. Prilagođavao se mogućem toku rijeke života, ali uvijek stremeći svom cilju, ka oceanu beskraja. Otišao je kao što je živio ostavivši svijetlo vječne ljepote u mom sjećanju i stih koji još uvijek ponavljam: