Osjećam ga , to divlje stvorenje koje se kovitla u mom grudnom košu, kao oluja zarobljena u staklenom zvonu. Moje srce, taj neumorni glazbenik, svira simfoniju života ritmom koji samo ono poznaje. Ponekad je to nježna balada, a ponekad gromoglasni rock koncert, koji prijeti da će razbiti kavez od kostiju koji ga okružuje.

Rebra , moji vjerni čuvari, stoje kao stražari oko tog nepredvidivog bića. Čvrsti su, ali ne i neuništivi. Osjećam kako se savijaju pod naletima emocija koje naviru iznutra, poput grana na vjetru koje se svijaju, ali ne lome se.

U trenucima sreće, moje srce lebdi poput leptira u tom koštanom vrtu, dodirujući svaki kutak nježnim krilima zanosa. Ali , kako samo bolno udara o te koštane zidove kada tuga preuzme kormilo! Tada se čini kao da moja rebra postaju tamnica, a ne utočište.

Ipak, shvaćam da je ta divljina u mom srcu dar. Ona je izvor moje strasti, moje kreativnosti, moje sposobnosti da volim duboko i iskreno. Bez nje, bio bi tek prazna ljuštura, mehanički sat bez duše.

Učim živjeti u skladu s tim divljim stvorenjem. Ponekad mu dopuštam da urla, da se otima, da pleše svoj bijesan ples. Ponekad, nježno ga smirujem, šapćući mu uspavanku kroz labirint svojih vena.

Moja rebra možda su prepreka, ali nisu barijera. Ona su most koji me povezuje s obalama emocija, sprječavajući me da se izgubim u mračnim dubinama, dok mi omogućuju da osjetim svaki povjetarac, svaki val koji se prelijeva, i svaku kap kiše koja me obasipa.

I tako, nosim to divlje srce u sebi, znajući da njegova snaga i njegova ranjivost čine srž mog postojanja. Ono je moj unutarnji kompas, moj osobni Sjever koji me vodi kroz život , divlji, nepredvidiv, ali uvijek, nepogrešivo moj.

Matija Gerić