Kako priznati ljubav nekome tko ti je postao cijeli svijet, a istovremeno možda ostaje samo san? Šutnja se stisne oko mene poput lanaca, poput tajne koja žari iznutra, vatre koju ni sam vrag ne bi mogao ugasiti. Prolaze godine, sati postaju beznačajni otkucaji, a čežnja za njom ne slabi ,ona diše, buja, raste. Srce viče, duša zadrhti od molitve, dok se moj nesretni kukavica, razum, povlači od svake prilike, svake istine koja bi mogla raskomadati ovu opsesiju. Jer njoj možda nije stalo, možda nikada neće spoznati koliko duboko tonem u tu čežnju, kao rijeka koja vječno traži obalu koja joj ne pripada.

Svaki put se zavaram, mislim da ću je zatomiti, zakopati to goruće srce negdje gdje neće ni meni nauditi. Ali kada je sretnem, dovoljan je samo jedan tren, jedan pogled, i cijeli moj svijet počne gorjeti. Srce se pretvara u razjarenog bika, divlja u meni, a ja nemoćno stojim u oluji koju više ni ne želim obuzdati. Srce se prepušta, duša viče, a razum ostaje nijem , jer ovdje nema mjesta razumnoj pobjedi. Volim je, u tišini, u sjeni, u vrtlogu gdje svaka moja misao titra njezinim imenom. Jer da to priznam, riskirao bih sve, riskirao bih nju, ovaj svijet satkan od snova, u kojem smo nas dvoje samo sjenke koje plešu.

Ponekad osjećam da hodam po oštrici, prelazim granicu između svjetla i vatre, između čežnje i straha, preblizu provaliji koja bi mogla progutati sve moje iluzije. Što ako ona nikada ne uzvrati? Što ako me vidi samo kao prolaznika, trenutak? A ja bih želio biti suputnik, taj na koga će se nasmiješiti kad padne noć, onaj u čijem će pogledu tražiti svoje sunce. Ali nemam hrabrosti. Možda su neke ljubavi stvorene da ostanu neizrečene, da gore u meni kao plamen koji me razdire, tajna koju ne mogu izgovoriti, a ni ugasiti.

I zato šutim, držim tu ljubav skrivenom, kao skriveno blago koje peče i osvjetljava svaki kutak moje duše. Strah me da bi sve, cijeli moj svijet, mogao pući kad bi saznala koliko mi znači.

Jer, kako ostati cijeli kad joj dam sve?

Matija Gerić