Opet se emocije pretvaraju u nemilosrdne tirane, nasrćući na moj razum poput razuzdane rijeke što ruši brane logike. Srce mi igra partiju šaha protiv uma, ali pravila su izmijenjena , kraljica strasti vodi igru, a pijuni su nade koje padaju jedna za drugom.

Sjedim, zarobljen u tom kovitlacu, dok mi osjećaji ne daju disati. Kao oluja koja dolazi iznenada, izbacujući munje u mojim mislima, oni paraju tišinu i ostavljaju me nemoćnim. Razum se povlači, ranjen, šutke promatrajući kako njegovo kraljevstvo postaje bojno polje.

Reci mi, tko je ovdje krivac? Zar osjećaji nisu boje koje život čine slikom, a ne crno-bijelim nacrtom? Pa ipak, u ovoj noći, oni mi prijete svojim jarkim nijansama ,crvenom ljutnje, plavom tuge, zlatom nade koje boli.

Pitam se gdje završavam ja, a gdje počinju oni. Jesam li dirigent u vlastitom orkestru, ili samo publika koja bespomoćno sluša melodiju koja izmiče kontroli? Srce mi šapuće, um mi viče, a ja stojim na rubu, nesiguran hoću li pasti u more suza ili se vinuti u zrak snova.

Možda su osjećaji poput vjetra , nevidljivi, ali neumoljivi. Možeš im se oduprijeti, no nikad ih ne možeš pobijediti. A ja, u ovom trenutku, osjećam se kao plamen svijeće na buri ,prkosim dokle mogu, dok me ne ugase.

Ali nije li i u toj borbi ljepota? Zar nisu suze voda koja čisti, a bijes vatra koja stvara novo? Pa i ako me emocije zlostavljaju, zar nije to znak da živim, dišem, volim?

Na kraju, možda razum nije ništa drugo nego tišina između udara valova , prividni mir u beskrajnom oceanu života. A ja sam samo brodolomac, prepušten njihovoj milosti.

Matija Gerić