(iℏγ^μ∂_μ – mc)ψ = 0)
Diracova jednadžba , niz simbola koji ne zna kako voljeti, ali zna što znači biti nerazdvojan. U svijetu čestica, postoje one koje, jednom spojene, ostaju povezane zauvijek. Bez konca. Bez dodira. Bez vremena , osim onog što mjeri sat na ruci koju više ne držiš.

Možda je i ljubav nešto slično.

Ne kao osjećaj. Ne kao romansa. Više kao veza koja se dogodi bez pitanja i nastavi postojati bez dopuštenja. Dvije svijesti koje su se jednom prepoznale i više ne mogu biti potpuno odvojene, čak ni kad ih razdvoje kilometrima, godinama, životima.

Zapravo, ljubav možda i nije prisutnost , nego reakcija na prazninu koju ostavlja. Kao dlan koji pamti obrise ruke koju je nekad držao. Kao tišina koja šumi točno onako kako je zvučao njezin glas. Kao dah koji se promijeni kad netko koga volimo, negdje daleko, osjeti bol ili radost , iako to nikad nećemo znati sigurno.

Kao što se čestice sjećaju svog para, mi pamtimo dodire koji više ne postoje.
I onda, dok izlaziš iz tramvaja, netko na peronu nosi isti miris kose, isti način hoda, i sve se nakratko zatrese u tebi , kao da se vremenska linija napukla i u pukotini si na tren opet u onoj drugoj stvarnosti gdje ste ostali zajedno.

Ljubav, kad je stvarna, ponaša se isto.
Nije stabilna niti mirna. Žestoka je kao elektromagnetna oluja, nestalna kao svjetlosni val, i baš zato stvarna. Nema sustav, ali ima zakon. I traje.

Postoje ljudi koji više nisu uz nas, a opet ih osjetimo kao da su prisutni ispod kože , u nekoj čudnoj dubini mesa, gdje uspomene postaju električni signali, a tuga mijenja kemiju krvi. Ne zato što ih zamišljamo. Nego zato što nas još uvijek mijenjaju.

Možda je to ljubav.

Prisutnost koja ne prestaje ni kad odu.
Smijeh koji titra u našem hodu.
Strah koji se skriva u riječima koje nismo nikad izrekli.
Povezanost koja nadilazi logiku , baš kao u kvantnom svijetu, gdje svaka čestica nosi trag one druge, i kad su nepovratno razdvojene.

Kao dvije čestice, jednom spojene.
Kao sustav koji više nije samo zbroj dijelova.
Kao ti i ja , jedno drugo, čak i kad više nismo.

Jer ljubav , ako je išta , onda je to kvantno stanje.
Stanje koje postoji dokle god ga ne pokušamo objasniti.
A možda i dalje.

Jer postoje stvari koje ne ovise o promatranju.
Postoje veze koje ne traže dokaze.
Postoji ljubav koja nije “da” ili “ne”, nego stalna mogućnost.

Mogućnost da smo još uvijek zajedno,
i ako se više nikada ne sretnemo.

Matija Gerić