Kada sam posljednji put osjetio težinu pisma u rukama? Kada sam posljednji put prstima prešao preko papira, znajući da je netko drugi, negdje daleko, učinio isto?

U ovom svijetu beskrajnih obavijesti i brzih poruka, tražim nekoga za staromodno dopisivanje , isključivo kroz pisma. Dok svi ostali jure za najbržim načinom komunikacije, moje srce žudi za sporim plesom tinte i papira.

Stojim pred policom s knjigama i pogled mi zapinje za tanki bijeli rub koji viri između korica. Moje pismo. Napisano jedne kišne večeri prije gotovo godinu dana. Nikad poslano.

Tko zna zašto? Strah? Sumnja? Ili je možda vrijeme jednostavno zaboravilo na njega?

Pisma su poput lađa usidrenih u luci sjećanja. Dok elektroničke poruke nestaju u digitalnom bespuću, pismo ostaje , opipljiv dokaz trenutka posvećenog mislima o drugome. Svaki rukopis nosi otisak bića, nagib slova, pritisak olovke na papir, mjesta gdje ruka zastaje između riječi… sve su to nijeme ispovijesti unutarnjeg svijeta.

Nema žurbe. Nema tipki. Nema brisanja jednim potezom.

Svaka misao mora biti odmjerena prije nego dodirne bijelu površinu. Papir pamti sve pogreške, baš kao i život.

Razmak između pisama nije tišina, to je prostor ispunjen slutnjom. Kao što drvo čeka cvat, kao što obala iščekuje povratak plime. To je napetost koja nije bolna, već šapuće obećanjima. Svakog jutra pogled prema poštanskom sandučiću krije pritajenu čežnju, je li danas dan kad će stići riječi s druge strane?

A ono moje pismo na polici… zaglavilo se između stranica knjige o traganju za izgubljenim vremenom. Ironija? Ili sudbina riječi koje nisu skupile hrabrost otputovati? Napisao sam ga osobi čiji mi je glas ostao u sjećanju dugo nakon što je otišla. Presavijeno čeka. I dalje čeka. Nije nikada ni trebalo biti poslano. Samo sam htio osjetiti kako je to, ponovno napisati pismo.

Ritual pisanja je svetkovina sporosti. Pokret dlana koji oblikuje slova, svaki trenutak mali je hram posvećen povezivanju. A potom dolazi čekanje. Sati koji se pretaču u dane dok riječi putuju, dok papir prelazi iz ruke u ruku, dok bezimeni dostavljači postaju nesvjesni glasnici naših najskrivenijih osjećaja.

U svakom pismu koje šaljemo, ostavljamo trag vlastite biti. A u svakom koje primamo, otkrivamo djelić tuđeg svemira. Tako se naše egzistencije isprepliću poput dviju staza koje se možda nikada nisu srele, ali ipak utječu jedna na drugu.

Kratki trenuci. Duge misli. Vječna čekanja.

Ponekad se pitam!

Izvire li ova žudnja za pismima iz čežnje za vremenima koja nisam ni doživio? Za vremenom kad su riječi bile blago, kad se razgovor nije mjerio brzinom, već dubinom. Gdje hrapavost papira bilježi pritisak emocija, gdje kuverta čuva dašak osobe koja ju je zapečatila, gdje marka svjedoči o putevima koje su misli morale proći da bi doprle do tebe.

Možda smo mi, koji još pišemo pisma, zadnji čuvari tog zaboravljenog jezika prisnosti. Možda će ih jednog dana netko pronaći, požutjele u škrinji na tavanu i zapitati se kakav je to bio svijet u kojem su ljudi tako pomno birali riječi za nekoga koga možda nikad nisu sreli.

I danas, dok više ne stižu pisma, ali još uvijek vjerujem u njih, nadam se … možda negdje postoji netko tko isto traži. Ne brze poruke, nego trag tinte. Riječi koje stižu sporo, ali dolaze dublje.

Dok gledam ono svoje, zaglavljeno na polici, nikad poslano, shvaćam, možda nije stvar u odgovoru koji nikad neće stići. Možda je smisao baš u tom pismu koje i dalje čeka. U riječima koje su ostale. U komadiću mene koji je ostao zaustavljen u vremenu.

I čeka.

 

“Najljepša pisma ne pišu se za oći, već za duše koje prepoznaju šapat papira”

Matija Gerić