Sreo sam je u Pjesmi.

Ne u riječi, ni u zvuku

nego u onoj pauzi kad flauta zastane da udahne,

u tišini između dvije kapi kiše na prozorskom staklu.

Tamo gdje nitko ne živi osim nje.

I mene, kad zaboravim na svijet pa se usudim disati.

Nisam je mogao otjerati.

Ni tišim bijesom, ni rukama što su naučile zatvarati vrata.

Nosim ih , te ruke , kao dokaze svih odlazaka

koji su me prestali boljeti tek kad više ništa nisu mogli odnijeti.

Ali ona ne dolazi kao žena.

Dolazi kao prisutnost.

Kao jutro koje ne traži dozvolu da svane.

Ne pita. Mogu li ostati? Samo ostane.

Kao trag njezina tijela na jastuku kad se probudiš prekasno da je zadržiš.

Kao ožiljak na usni gdje je riječ odustala da postane poljubac.

Jer Pjesma ju je pustila unutra.

Sad tamo postoji.

A ja , samo nota što je nakratko uspjela preživjeti tišinu.

Pitam: može li živjeti negdje drugdje?

U krevetu koji miriše na naviku?

U riječima što se troše na rasporede i podgrijane tišine?

Može li se ljubav preseliti u stvari što se ponavljaju?

U tablice, podsjetnike, i nedjeljna peglanja?

Odgovora nema , jer odgovor već stoji iza mojih leđa

i šuti kao da zna što će biti.

To je možda jedini dar.

Njezin prst na mojoj tišini.

I čujem kako kaže

Nisam ja stigla , ti si prestao bježati.

Njezin miris u zvuku koji me oponaša kad sam slab.

Glad je Pjesma koja nije stigla do usta.

Koja drhti u grlu,

i moli da ostane tiha,

da ne bi sve u meni rasula.

Ništa ne traži. Ništa ne obećava.

Ali ostaje.

I ja pjevam.

Ne da bih je vratio.

Nego da bih u svijetu koji se gasi

ostavio svjetlo koje prepoznaje njezin hod.

Tamo gdje ljubav nije stvar, nego stanje.

Ne posjedovanje, nego puls.

Ne definicija, nego glad

koja jede svoj vlastiti jezik da bi čula tvoj korak.

I Ona , ne Pjesma.

Nego šapat koji se ugnijezdio u džepu mog kaputa.

I čeka da ga netko drugi obuče,

kad već ja neću biti ni sjena tog glasa.

Matija Gerić