U svijetu u kojem koraci odjekuju poput praznih limenki bačenih niz vjetrovite ulice, oni koji vjeruju u ljubav i žive za nju postaju klaunovi, sjajne, šarene pojave u tužnom cirkusu stvarnosti. Jer što je ljubav ako ne posljednji naivni osmijeh u licu beskrajnog cinizma? Ako ne ruka ispružena prema nebu dok kiša pada, dok se svijet smije onima koji još uvijek plešu, još uvijek sanjaju, još uvijek drhte pod toplinom tuđeg dodira?

Mi koji vjerujemo u ljubav, marionete smo vjetra, ptice koje ne razumiju rešetke, budale koje vjeruju da se svemir naginje na jednu stranu kada se dvoje pogleda pronađu. Smijemo se, jer smijeh je jezik onih koji osjećaju, onih koji su dovoljno hrabri da se odjenu u svoje srce i iznesu ga pred oči gladnih promatrača. Jer znamo da svijet ne mari za osjećaje, da će nas pregristi i ispljunuti bez grižnje savjesti, ali smijemo se unatoč tome , jer što nam drugo preostaje?

Oni koji ne vjeruju u ljubav koračaju tvrdo, s nogama zakovanim u sigurnost. Mi plešemo, saplićemo se, padamo i smijemo se ponovo, jer znamo da je ljubav jedina sila jača od gravitacije, od vremena, od razuma. A ljubav nije samo poetska fraza, nije samo sladunjavi san , ljubav je rov u kojem gineš, rana koja ne zarasta, ali bez koje nisi živ. Ljubav je plamen što odbija ugasiti se, čak i kad ga svijet poliva kišom sumnje, jer, ruku na srce, svijet ionako nije ništa drugo nego velika bara blata u kojoj svi tonemo. Jer ljubav je šapat vjetra što prolazi kroz dlanove, dodir koji ostavlja trag na koži svemira, ona vibracija u zraku prije nego što ruke pronađu jedna drugu.

I što ako nas svijet naziva klaunovima? Neka. Neka se smije dok mi izgaramo u vatri vlastitog postojanja. Neka nas promatra dok plešemo na rubu ponora, dok grlimo beskraj bez straha, jer mi znamo ono što oni nikada neće shvatiti, da je ljubav jedina stvar zbog koje vrijedi živjeti, a ako treba i umrijeti.

Jer bez nje, bez tog suludog, nesigurnog i često prokletog osjećaja, ostaje samo tišina, a tišina je smrt koja hoda.

Matija Gerić