Svaki dan vodim prljave ratove s njim , malim vragom u meni,malim Matekom. Ne da mi mira, ni kad sklopim oči. Kao da u njemu živi glas koji čeka trenutak da mi pomrsi račune čim osjetim da se stvari stišavaju. Njegove riječi su kao hrđa, ne pita hoću li je , samo dolazi i grize, ostavljajući tragove po mislima.

Stoji on tamo gdje ne treba, na vrhu svijeta kojeg nikad nije zaslužio i gleda me s visoka, kao sudac koji sudi bez prava. I tko ga je uopće stavio tu, u moju glavu? Kao pokvareni učitelj koji se pojavi kad najmanje treba.

Ujutro me budi njegov šapat, noću me uspavljuje njegov smijeh , zabavlja se na moj račun. Pokušao sam ga utišati, ali uvijek pronađe neku rupu u zidovima. Ja hoću mir, a on traži istinu, kao da je neka prokleta zadaća. I dok ja tražim tišinu, on pleše po mom srcu i pali ga kao papir.

Nekad mu pustim da vodi. Neka se nauživa. Osjetim kako sve popušta, kako riječi koje su bile zaključane konačno iskaču. Matek ne zna za strah, ne mari za pravila ni razum. Zapali sve moje papirnate brodove i ostavi me tamo, ogoljen i prazan. Ali, znate što? U toj praznini ima više života nego u čitavom svijetu. Sloboda nekad izgleda kao pepeo.

Vidim ga i kod drugih. Njihovi vragovi nisu ništa tiši. Oči im govore, a ja klimam glavom jer prepoznajem bitku. Svi imamo to malo kazalište u sebi , klaunove i unutarnje glasove koji ne prestaju šaptati.

Ali ne dam se. Borim se jer znam da je moja tišina teža od njegove buke. I kad ga nadglasam, osjetim kako nešto novo raste u meni. Bit će on tu, vraćat će se. Ali ja imam zadnju riječ. Uvijek.

Neka pleše, neka se smije. Možda i mali vrag ponekad zaslužuje ples pod zvijezdama.

Matija Geric