Nije tišina, to je zvuk vlastitog srca kako udara o rebra, poput čekića koji zabija lijes od kojeg ne mogu pobjeći. Svake večeri sjedim za stolom s dva tanjura. Jedan punim, drugi ostavljam praznim. Čekam dok hrana ne postane hladna. Eto koliko dugo treba da shvatiš, nema nikoga.

Ona nema miris, ima okus, poput željeza na jeziku kad zagrizem u usne da ne bih zvao ime koje više nema. Noću se probudim od vlastitog daha, previše je glasan, previše jadan. Zatim čujem kako se smijem. Smijem se jer znam, čak i moj smijeh zvuči kao plač kad ga nema tko prepoznati.

Prije su mi prsti poznavali toplinu drugih dlana. Sad ih trljam o zid dok ne ostave tragove krvi, samo da osjetim nešto. Da potvrdim da još postojim. Čak i kad vrištim, čujem samo jeku, vraća mi se u grlo, guši me poput omče.

Ponekad izađem među ljude. Gledam ljude kako se smiju, dodiruju, dijele riječi kao da ih imaju previše. Ja ih skupljam. Svaku izgubljenu rečenicu, svaki nedovršeni osmijeh. Nosim ih u džepovima, a kad dođem kući, bacim ih u peć. Gledam kako gore. Kao i ja.

Moj sin je jedina svjetlost koja ne treperi. Kad ga zagrlim, osjetim kako mu kroz kožu bije srce, toplo, živo, tuđe. Strah me da ga ne opečem svojim ledom. Kažem mu, "Nikad nećeš razumjeti ovu tamu." On se nasmiješi i upali svjetiljku u sobi. A ja plačem. Jer znam da će jednog dana shvatiti da je ta lampa ionako bila samo krpa preko rupe.

Uvijek kupujem dvije karte za kino. Sjedim sam u mraku, gledam kako svjetlost pleše po praznom sjedalu pored mene. Tko bi došao? Čak i moje sjene su me napustile.

Kažem, Nisam sam. Nisam sam. Nisam sam. A zidovi šapuću, Sam. Sam. Sam.

I nekad se pitam, ako sam toliko jak da podnesem sve ovo, zašto se tresem kad čujem vlastiti glas?

Matija Gerić