Ima dana kada je zrak toliko gust da me guši, kada me vlastita tišina zarobljava, prisiljavajući me da ostanem nijem. Riječi postaju beskorisne, prazne i nemoćne; svaka pokušava izreći nešto važno, a nijedna ne uspijeva. Ali onda, iz dubine tišine, dolazi zvuk , surov, iskren, razgolićen. Muzika.

Nema tu laži. Gitare režu, paraju misli poput zahrđalog noža. Bas udara duboko, ravno u trbuh, dok bubnjevi, nemilosrdni poput sudbine, diktiraju ritam mog unutarnjeg kaosa. Ovo nije melodija , ovo je život. Sav bijes, sva tuga, sve ono što sam pokušavao sakriti.

Svaka riječ pjesme pogađa kao metak. Kao da je netko pratio svaki moj pad, svaki lom, i pretočio ih u stihove koje sada slušam. Nema milosti u tim tonovima, ali nema ni potrebe za njom. Muzika ne tješi; ona te tjera da osjetiš. Da progutaš bol, bijes, ljubav, strah , sve ono što si mislio da si zauvijek zakopao.

U tim trenucima, ja više nisam ja. Postajem dio zvuka, stapam se s njim. Gitare vrište ono što ja ne mogu izreći. Svaki udarac bubnja razbija tišinu u meni, svaki trzaj žice pretvara neizrečeno u urlik. To je čista snaga, sirova i nepokorna, ona koja razara i iscjeljuje istovremeno.

Muzika ne priča nježno; ona grmi, udara i razotkriva. Izvlači iz tebe ono najdublje, najprljavije, ono čega se stidiš. I baš zato spašava. Kada posljednji ton utihne, ostajem sam, ali nekako lakši. Kao da je sa svakim akordom iz mene iscurilo ono što me gušilo.

Ali to nije kraj. Muzika ostavlja trag, podsjetnik da sam živ. Da osjećam. Da je u redu pasti i ustati, vrištati i šutjeti. Jer glazba nije tu da me popravi; ona je tu da mi pokaže da sam cijeli i u komadima.

U toj nesavršenosti leži snaga koja me tjera naprijed.

Matija Gerić

https://mgeri.substack.com/