Dodir. Oluja što gori pod kožom, svjetlost i tama, vatra i spokoj. On je krik koji ne treba glas, čežnja koja ne traži objašnjenje. Njime se ljubi, njime se moli, njime se ostavlja trag. Jer što smo, ako ne bića gladna dodira? Ako ne možemo osjetiti drugoga, kako znati da smo živi?

Postoje dodiri što razdiru i liječe, oni što ostaju urezani u srži bića. Ponekad su laki kao dah, ponekad teški kao kamen na grudima. Ima dodira koji gore, koji ostavljaju ožiljke ljepše od sjećanja. A postoje i oni nedodiri, oni najjači, najbolniji , oni koji nikada nisu postali stvarnost, a ipak peku pod rebrima, žive u prstima koji nisu dotakli, u rukama koje su ostale prazne.

Jer kako se iskazuje ljubav, ako ne dodirom? Riječi su varljive, djela prolazna. Samo dodir ostaje. Kad se prsti stope s dušom, vrijeme nestaje, svijet stane. U njemu su svi odgovori, sva obećanja, sve molitve koje nismo znali izreći. On je prepoznavanje, spasenje, blagoslov i prokletstvo. On može podići iz pepela ili zgaziti u ništa.

Sjeti se ruke na obrazu, sekundu predugo. Prstiju u kosi, usputnih, a presudnih. Dlana na dlanu, trenutka u kojem se svijet urušava u dvoje. Postoje i oni nevidljivi dodiri, dublji od kože, pogled što reže, riječ što dotiče tamo gdje ni ruka ne može stići.

Dodir je život. On je čežnja i smirenje, početak i kraj. U njemu se skriva snaga, on oblikuje svijet strašću i nježnošću. Spaja, razdvaja, ostavlja trag. Jer mi smo stvoreni da osjetimo, da dotaknemo, da budemo dodirnuti. Da postojimo u drugome, makar na tren. Makar zauvijek.

Matija Gerić