Ležim u krevetu, a tmina me okružuje kao težak plašt. Nesanica dolazi k meni poput vrele djevojke, nepozvane, vruće, s osmijehom koji ne obećava mir. Njezine ruke su nemirne, njezine usne šapuću pozive da ne zatvorim oči, da ne zaronim u spokoj koji mi pripada. U njenoj prisutnosti, snovi postaju daleki, neuhvatljivi, kao nešto što tek treba doći, ali nikad neće. Nesanica je poput nje, željna svega, nesposobna da donese mir, ona samo traži igru, zabavu koja traje cijelu noć. Kad god mislim da ću se smiriti, ona ponovno dolazi, sve češće, sve snažnije, ne dajući mi ni trenutak predaha.

Gradim kule, ali ne znam zašto. Sagrađene su od misli, nesanice i straha, a sve su one krhke, nestabilne, jer ona nije tu da mi pomogne, ona je tu da me gura prema tami. Znam da će pasti. Znam da nije važno koliko visoko ih podignem, jer nesanica nikada ne dopušta završetak igre. Svaka misao, svaka kula koju gradim, samo me dublje uvlači u njen svijet. I kad na kraju pomislim da ću zaspati, ona me opet budi, ne dopuštajući mi da pobjegnem.

Čekam zoru. Ta zora, koja bi trebala donijeti izlaz, donijeti spokoj, ali zora nije spas. Ona je hladna, nemilosrdna, ona dolazi da uništi snove koje nesanica nije mogla dotaknuti. Zora dolazi sa svojim svjetlom, a njezine zrake čine da nestane svaka preostala iluzija mira. Nesanica, ona vrela djevojka koja je tako žarko tražila moje misli, sada nestaje u svjetlu dana. Zora nije moj izlaz, ona je kraj noći, kraj snova, kraj njezine igre.

Kada prvi tragovi svjetlosti probiju kroz rolete, osjećam kako se sve oko mene smiruje, ali ne donosi mi to olakšanje. Ostajem u tom svjetlu, ali ona više nije tu. Nesanica je nestala, ali sa sobom je odnijela sve što je bilo moje. Ostajem sa sobom, u tjeskobi što neću moći ponovno zaspati, u svijesti da nisam mogao pobjeći od nje. Zora dolazi, ali ne donosi mir , ona samo briše tragove noći, ostavljajući me da gledam u prazno.

I tako, zora mi oduzima sve, ali mi ipak ostavlja nešto, novu tjeskobu koja se pojavljuje u mojim mislima, nova želja za snom koji se čini tako dalek, tako nedostižan.

Matija Gerić