Zamislite list papira, krhak poput leptirovog krila, bijel kao prvi snijeg, tih i skroman poput suze radosnice. Na prvi pogled, obična stranica, jedna među milijunima. No, što ako vam kažem da taj list nosi snagu tišu od šapata, a dublju od najdaljeg oceana?

Na tom papiru ne stoje bilo kakve riječi, već one što u sebi skrivaju zaboravljenu čaroliju, snagu koja spava u srcu čovjeka, tiho i neprimjetno, poput dijamanta u dječjoj ruci. Riječi koje, kad ih netko pročita, ne galame, nego mijenjaju. Kao da sama ljubav progovori kroz njih, pa i oluja stane kad ih dodirne.

I tada se dogodi čudo.

Ljudi čija su srca navikla na mrak, čiji glasovi ranjavaju, čije riječi šire strah kao vjetar dim, odjednom utihnu. Bez krika, bez borbe. Kao da im je neka nevidljiva ruka položila dlan na grlo i šapatom rekla. Dosta. Kao da je svemir odlučio da zlo više nema pravo glasa.

I svijet utihne. Ne tišinom grobova, već tišinom buđenja.

Jer riječi koje su nekada bile oružje, više ne postoje. Glasovi što su siktali prijetnje, nestali su. Zrak više ne nosi šapat mržnje, nego miris proljeća.

Djeca se vraćaju igri, bez straha od glasova koji su krali njihove snove. Žene hodaju noću u miru, kao vile pod mjesečinom. Starci sjede na klupama, u tišini koja ne pritišće, već grli.

Zamislite svijet u kojem se te riječi šire kao magla u rano jutro, nježno i nezaustavljivo. Kao majčin zagrljaj koji ne bira, nego pokriva sve. Svaki grad, svako selo, svaki dom, dobio bi svoj primjerak tog papira. Ne kao naredbu, već kao blagoslov.

Uredi bi postali tiši. Ulice sigurnije. Kuće mirnije. Jer oni koji su nekoć rušili, sada šute.

A oni dobri? Njih se napokon čuje. Kao zvono u noći. Kao smijeh djeteta. Kao pjesma ptice u zoru. Njihove riječi, koje su prije bile preglašene, sada su jasnoća. Ljekovite. Hrabre. Iskrene.

Možda bi se djeca igrala bez suza. Ljudi bi se pozdravljali osmijehom. Ljubav bi progovorila bez da je netko prekida, čista, iskrena, kao voda iz izvora.

Te riječi ,nisu prijetnja. One su sud što ne viče. Pravda što ne osuđuje, ali zna. Mir koji ne moli, već jednostavno postoji. Čarolija koja ne traži dopuštenje da učini ono što treba.

I taj običan papir, najednom, nije više običan. On postaje svet. Dom tišine. A riječi na njemu, oslobođenje.

Jer ponekad, najveći dar nije u onome što se izgovori, već u onome što zauvijek utihne.

A kad zlo prestane govoriti, tada napokon čujemo kako izgleda svijet u kojem Dobro dobije priliku, da kaže sve.

Matija Gerić