Ne znam prati li vas taj osjećaj, ali u posljednje vrijeme nosim prazninu u sebi, kao da je srce od stakla, a svaka riječ koja padne na njega ostavlja trag koji ne mogu obrisati. Kao da hodam kroz svijet u kojem su boje izblijedjele, a ljudi postali odjeci svojih sjena.

Gledam uokolo i ne mogu se oteti dojmu da nešto nedostaje. Ne znam što, ali osjećam ga, kao tihu odsutnost koja me prati. Možda je to onaj dio stvarnosti koji nam je skriven, iza nevidljivih zavjesa, gdje prave stvari postoje, ali ne dopuštaju da ih dotaknemo.

Ponekad imam osjećaj da se svijet udaljava od mene. Kao da su svi oko mene zamotani u neku vrstu tihe ravnodušnosti , u sjaj plastike koja reflektira svjetlo, ali ne grije. Ljudi govore, ali riječi vise u zraku poput dima, prolazne i bez težine. Smijemo se, a zvuk tog smijeha umire prije nego dosegne srce. Gubimo ono što nas je činilo ljudima i ne znamo to ni imenovati.

Osjećam da više ni stvari nisu što su bile. Dodirujem ih, ali ne osjećam ih. Svijet postaje scenografija, umjesto da bude dom. Ulica kojom hodam poznaje me, ali ja nju više ne prepoznajem. Možda sam ja taj koji se promijenio ili je svijet odlučio krenuti dalje bez mene.

Postoji neka umjetna lakoća u svemu što vidim. Kao da je stvarnost počela glumiti samu sebe, a ja sjedim u publici, ne znajući kada će predstava završiti. Pitam se, jesam li ja samo sanjar u svijetu koji je odavno prestao sanjati? Ili je ta praznina znak da još uvijek tražim nešto što nisam izgubio, već nikada nisam ni imao? Možda sam posljednji putnik kroz krajolike snova, koji hoda po rubu između zbilje i mašte, gdje se granice brišu poput tragova na pijesku, koje more nježno odnosi. Možda je svijet izgubio sposobnost da sanja, ali ja još uvijek kročim kroz te prostore, noseći u srcu slike koje se tope na suncu svakodnevice.

Osjećam da sam poput ptice koja još uvijek leti prema nebu boje magle, tražeći nebo koje se skrilo iza oblaka od dima. I dok drugi hodaju teškim korakom kroz poznate staze, ja uporno tražim one koje vode do horizonta koji nikad ne prestaje svijetliti.

Ne znam odgovor. Ali nosim ovu prazninu kao svjetionik u noći, kao podsjetnik da, iako je svijet možda udaljen i tih, još uvijek postoji nešto što vrijedi tražiti, čak i ako to nikada ne pronađem.

Matija Gerić